7 Poslovni Broj UsII88/1413 P REPUBLIKA HRVATSKA

- 7 - poslovni broj: usii-88/14-13 p republika hrvatska visoki upravni sud republike hrvatske z a g r e b frankopanska 16

- 7 - Poslovni broj: UsII-88/14-13
P
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
oslovni broj: UsII-88/14-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca
toga suda Borisa Markovića predsjednika vijeća, Blanše Turić i Sanje
Štefan članica vijeća, te više sudske savjetnice Jadranke Jelić
zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Agencija za plaćanje u
poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Ulica grada Vukovara
269d, Zagreb, protiv tužene Povjerenice za informiranje, Zagreb,
Jurišićeva 19, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Lag Vallis Colapis
iz Ozlja, Kurilovac 1, kojeg zastupa ………, odvjetnica u Rijeci, ………,
Rijeka, radi prava na pristup informacijama, u sjednici vijeća
održanoj 29. siječnja 2015.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za oglašavanje ništetnim ili poništenje
rješenja Povjerenice za informiranje, klasa: UP/II-008-07/14-01/208,
urbroj: 401-01/02-14-06 od 8. rujna 2014.
Obrazloženje
Osporenim rješenjem Povjerenice za informiranje pod točkom I.
dispozitiva poništeno je rješenje Agencije za plaćanje u
poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, klasa:
UP/I-008-01/14-07/0003, urbroj: 343-0100/11-14-01 od 24. ožujka 2014.
Pod točkom II. dispozitiva osporenog rješenja odobrava se Lag Vallis
Colapis referentna lista cijena IPARD programa koja je sadržana u bazi
referentnih cijena Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i
ruralnom razvoju i priručnik Odjela za tehničke analize Agencije za
plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Pod točkom
III. istog rješenja naloženo je Agenciji za plaćanje u poljoprivredi,
ribarstvu i ruralnom razvoju da u roku od 8 dana od dana primitka ovog
rješenja postupi sukladno točki II. izreke ovog rješenja.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev korisnika prava
na pristup informacijama voditelja Ureda Lag Vallis Colapis ……… za
javnom objavom baze referentnih cijena.
Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je osnovan od strane Republike
Hrvatske kao javna ustanova radi operativne provedbe mjera tržišne i
strukturne potpore u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju,
provođenju programa međunarodne potpore, plaćanje i nadzor provedbe
programa i mjera, kao i provođenje kontrole na terenu. Osnivanje takve
agencije u Hrvatskoj bio je uvjet za zatvaranje pristupnih pregovora s
Europskom unijom, a Agencija mora biti i akreditirana po točno
propisanim kriterijima. Za dobivanje akreditacije, morao je, između
ostaloga, sukladno članku 19. stavku 1. točci d) Zakona o potvrđivanju
sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Komisije Europskih
zajednica o pravilima za suradnju u vezi s financijskom pomoći
Europske komisije Republici Hrvatskoj i provedbe pomoći u okviru
komponente V. (IPARD) instrumenta predpristupne pomoći (IPA) ("Narodne
novine – Međunarodni ugovori" 10/2008.), osigurati i sustav odnosno
alate za kontrolu i provedbu principa zdravog financijskog upravljanja
radi zaštite financijskih interesa EU, dio čega je i baza referentnih
cijena (softverski alat). Bazom referentnih cijena provjerava se jesu
li prikupljene ponude za određeno ulaganje ili uslugu u okvirima
realnih cijena na tržištu te se baza koristi prilikom odobravanja
prihvatljivih troškova radi provjere razumnosti/realnosti cijena kod
ponuda u svim mjerama IPARD programa, odnosno jesu li prikupljene
ponude za određeno ulaganje u skladu s realnim cijenama na tržištu.
Podaci koji se unose u bazu, na temelju kojih se izračunava referentna
cijena, dobiveni su od dobavljača/proizvođača/izvođača radova kojima
se prilikom upita za dostavu podataka, na njihov zahtjev, garantira
povjerljivost istih. Smatra da se sukladno odredbi članka 19. stavka
1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka ("Narodne novine" 108/96.)
podaci iz baze referentnih cijena mogu smatrati poslovnom tajnom
budući je očito da bi javnim objavljivanjem podataka iz baze
referentnih cijena sasvim sigurno nastupile štetne posljedice za
gospodarske interese dobavljačima roba/radova/usluga te su isti upravo
zbog te činjenice dostavu podataka o svojim cijenama uvjetovali
povjerljivošću istih. Kršenjem odredbe o povjerljivosti izgubilo bi se
povjerenje dobavljača koji više ne bi dostavljali svoje podatke, te bi
izvršenje od EK preuzete obveze provjere poštivanja principa zdravog
financijskog upravljanja u svim projektima koji se financiranju
sredstvima IPARD programa bilo dovedeno u pitanje, a samim time i
povlačenje novca iz fondova Unije. U tom smislu upućuje i na članak
20. stavak 1. točku 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka koja
određuje da je pravna osoba dužna čuvati kao tajnu i podatak koji je
kao poslovnu tajnu saznala od drugih pravnih osoba, te je stoga sasvim
jasno da su podaci, odnosno referentna lista cijena IPARD programa
poslovna tajna u smislu Zakona o tajnosti podataka. Naglašava da uz to
što tuženik pogrešno tvrdi da se sadržaj zatražene informacije ne može
smatrati poslovnom tajnom, potpuno je nejasna i konstatacija tuženika
o tome da se podaci iz baze ne mogu smatrati klasificiranim podacima
budući istu nije ničim obrazložio. Ističe da je sukladno zahtjevima
ISO norme, donio interni pravilnik o klasifikaciji podataka iz
djelokruga Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom
razvoju kojim se utvrđuju kriteriji za određivanje stupnjeva tajnosti
podataka. Na temelju tog Pravilnika izradio je registar klasificiranih
informacija u kojem su prepoznate kategorije podataka iz njegovog
djelokruga, te su im dodijeljene određene klasifikacijske oznake.
Sukladno tome baza referentnih cijena unesena je u registar
klasificiranih podataka i klasificirana oznakom interno koja označava
da pravo pristupa spomenutoj bazi referentnih cijena imaju njegovi
zaposlenici kojima je to nužno u službene svrhe za obavljanje poslova
iz njihovog djelokruga rada. Budući se u konkretnom slučaju podaci iz
baze mogu smatrati poslovnom tajnom, te se očito radi o informacijama
koje predstavljaju klasificirane podatke tuženik je imajući u vidu
navedeno imao obvezu provesti test razmjernosti javnog interesa radi
utvrđivanja da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite
nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2. i 3. Zakona o
pravu na pristup informacijama, da li bi omogućavanjem pristupa
traženoj informaciji u konkretnom slučaju taj interes bio ozbiljno
povrijeđen, te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje
ili javni interes. Pored toga ističe da je tuženik neosnovano odobrio
i uvid u Priručnik službe za tehničke analize, a sve iz razloga što
isti definira pisane procedure koje primjenjuju službenici Službe za
tehničke analize u Sektoru za strukturnu potporu u svom poslu. Kao i
svaki drugi priručnik koji se koristi u procesu odobravanja projekata
koji se financiraju sredstvima EU akreditiran je i odobren od strane
Europske komisije, te je sukladno Pravilniku o klasifikaciji
klasificiran kao interni dokument što znači da nije za javnu objavu.
Posebno napominje da bi s aspekta propisa o zaštiti tržišnog
natjecanja, objava baze referentnih cijena mogla utjecati na tržišno
natjecanje na način da bi referentna cijena time postala određena
vrijednost temeljem koje ponuditelji (poduzetnici) određuju odnosno
uvećavaju cijenu ponude. Time bi se očito narušilo tržišno natjecanje,
te bi došlo do negativnog financijskog utjecaja na proračun RH i EU iz
kojeg se IPARD projekti (unutar svih mjera) sufinanciraju. Osim toga
objava baze referentnih cijena sada u tijeku provedbe IPARD programa
zahtijevala bi konkretnu promjenu akreditiranih procedura, a na osnovi
kojih je korisnicima IPARD programa već obradio prijave i isplatio
više od 400.000.000,00 kn. Predlaže da Sud pobijano rješenje oglasi
ništetnim, odnosno podredno poništi kao nezakonito.
Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da baza referentnih
cijena nije cijena pojedinog dobavljača već predstavlja izračun
tužitelja po određenoj metodologiji što je propisano priručnikom
Odjela za tehničke analize tužitelja. Ako je pojedini dobavljač,
proizvođač i pružatelj usluga označio da su njegove cijene robe
povjerljive, ime tih poslovnih subjekata i njihove cijene ne
predstavljaju referentnu cijenu i podnositelj zahtjeva ih nije niti
tražio. Također su kontradiktorni i navodi o povjerljivosti s obzirom
da se ne traže pojedinačni dobavljači, a proizvođač, dobavljač,
pružatelj usluga i njihove cijene tužitelj smatra poslovnom tajnom i
obvezuje se na povjerljivost, a s druge strane je tužitelj naveo da
princip zdravog financijskog upravljanja nalaže svakom poslovnom
subjektu da prije nabave radova/roba/usluga istraži tržišne cijene
onog što nabavlja. Ako se poštuje taj princip, cijene koje plati za
određenu nabavu sigurno neće odstupiti od onoga što nabavlja, a iz
navedenog proizlazi da kada pojedini korisnik IPARD programa zatraži
podatke od proizvođača, dobavljača ili pružatelja usluga da to ne
predstavlja poslovnu tajnu, a kada podatke pribavlja tužitelj ti su
isti podaci poslovna tajna. U odnosu na klasificiranje podataka iz
baze referentnih cijena tuženo tijelo ukazuje na odredbe Zakona o
tajnosti podataka, osobito članak 4. kojim su propisani stupnjevi
tajnosti klasificiranih podataka, te članak 5. kojim je propisano da
se s obzirom na stupanj ugroze zaštićenih vrijednosti mogu
klasificirati podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane,
sigurnosno obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti,
kaznenog postupka, te znanosti, tehnologije, javnih financija i
gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku
Hrvatsku. Tužitelj u tužbi očito pogrešno tumači klasificirane podatke
u odnosu na norme za informacijsku sigurnost. Normu za informacijsku
sigurnost može uvesti svaka organizacija (državna, javna, privatna)
koja ima razvijen informacijski sustav, a jedan od najvažnijih ciljeva
organizacije je osiguranje kontinuiteta poslovanja. U tužbi se navodi
da su sukladno zahtjevima ISO norme donijeli interni Pravilnik o
klasifikaciji podataka iz djelokruga tužitelja, te je očito da se ne
radi o pravilniku iz članka 10. Zakona o tajnosti podataka. U pogledu
naglašavanja aspekta propisa o zaštiti tržišnog natjecanja, te navoda
tužitelja da bi objava baze podataka mogla utjecati na tržišno
natjecanje na način da bi referentna cijena time postala određena
vrijednost temeljem koje bi ponuditelji (poduzetnici) određivali,
odnosno uvećavali cijene, te ističe da tužitelj nije pojasnio na koji
se način baza referentnih cijena određuje, odnosno vidljivo je da je
navedeno kako su podaci koji se unose u bazu referentnih cijena
dobiveni od dobavljača/proizvođača/izvođača radova kojim se prilikom
upita za dostavu podataka na njihov zahtjev garantira povjerljivost, a
nije vidljivo da li je detaljno pojašnjeno na koji način se određuje
baza referentnih cijena, kako je opisano u Priručniku službe za
tehničke analize tužitelja. Tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih
u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže Sudu da tužbu odbije.
Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu Lag Vallis Colapis iz
Ozlja, kojeg zastupa ………, odvjetnica u Rijeci, u odgovoru na tužbu u
bitnom navodi da se predmetne podatke ne može smatrati poslovnom
tajnom jer se referenta lista sastoji (ili bi se barem trebala
sastojati) upravo od cijena po kojima ti ponuditelji i nude robu i
usluge na tržištu, pa je s istom javnost ionako upoznata. Osim toga,
tužitelj takvim podacima (kada bi se teoretski i pogrešno uzeli
poslovnom tajnom) ne raspolaže kao njihov vlasnik nego ih koristi
(teoretski) kao tajne podatke trećih osoba. U tom kontekstu, takav
podatak bi (eventualno) mogao biti tajan, ali ne sukladno poslovnoj
politici tužitelja ili njegovim aktima, nego politici i aktima
ponuditelja. Tužitelj, međutim, niti ne tvrdi da bi ponuditelji imali
kakve akte, niti predlaže dokaze kojima bi se navedeno utvrdilo. U
pogledu zaštite tržišnog natjecanja i tvrdnje da bi objava predmetnih
podataka utjecala na tržišno natjecanje, ističe da tužiteljeva uloga
nije reguliranje tržišnog natjecanja, tako da nije jasno na temelju
čega si on uzima i te ovlasti, a posebno imajući u vidu da tržišnu
cijenu roba i usluga kreira tržište. Nadalje, smatra da tužitelj
bespredmetno navodi i Uredbu EK i ISO/IEC standard kao temelj svoje
teze, kada je tajnost predmetnih podataka propisana jedino njegovim
internim Pravilnikom. Štoviše, valja istaknuti da taj Pravilnik nije
objavljen u „Službenom glasilu“, te je bilo za očekivati da će ga
tužitelj priložiti svojoj tužbi. To naravno, ukoliko i on nije
obavijen kakvom zaštitom tajnosti, premda tužitelj o tome izričito ne
govori. Slijedom toga sporna tajnost svoj pravni temelj može naći
jedino u internom aktu tužitelja, koji nije javno objavljen, niti je
dostupan u ovom spisu, a kojim tužitelj pokušava derogirati zakon.
Pitanje nepovoljnijeg položaja onih subjekata koji su svoja prava
ostvarivali u režimu tajnosti podataka o referentnim cijenama nalazi
bespredmetnim, jer u svakom slučaju, kada tuženik donese odluku kojom
se dopušta pristup informacijama, postoje subjekti koji su svoja prava
ostvarili bez pristupa istoj. Premisa tužitelja bi dakle bila –
neovisno o tome da li je uskrata pristupa informaciji zakonita ili ne,
ne treba ju dopustiti, jer ju niti raniji korisnici nisu imali, pa bi
oni stoga bili u nepovoljnijem položaju. Korisnik drži da ne treba
dalje obrazlagati pogrešnost takvog stava. Glede tajenja kao oblika
zaštite interesa korisnika IPAD programa neće se očitovati, pošto je o
toj problematici detaljno pisao u žalbi na prvostupanjsku odluku
tužitelja, te predlaže da se na te okolnosti, prema potrebi, sasluša
svjedok Milan Medić, na adresi korisnika, koji svakodnevno aktivno
sudjeluje u realizaciji projekata iz IPAD programa, te raspolaže
podacima koji bi Sudu dali cjelovit uvid u problematiku. Smatra da su
svi navodi tužbe krajnje neosnovani, da nema osnove za njenim
usvajanjem, te predlaže da Sud tužbu odbije.
Sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne
novine“ 20/10., 143/12. i 152/14.) odgovor na tužbu tuženika i
zainteresirane osobe dostavljen je tužitelju, koji je isti uredno
primio te dostavio podnesak od 21. studenoga 2014. kojim se izjasnio
na odgovore na tužbu. U podnesku navodi da kada bi objavio bazu s
upisanim imenom proizvođača, cijenom, modelom, tada bi prekršio
garanciju koju je dao proizvođačima/distributerima da će njihovi
podaci služiti samo i isključivo Odjelu za tehničke analize tužitelja
u svrhu provjere cijena iz ponude sa cjenikom i da neće biti dostupni
drugim osobama te da se niti jedan od cjenika neće javno objaviti, a
sve iz razloga sprečavanja nastajanja štetnih posljedica za
gospodarske interese proizvođača/distributera. Nadalje, tužitelj
ponavlja navode koje je istakao i u odgovoru na tužbu glede tajnosti
podataka te ističe razloge zbog kojih smatra da nisu osnovani navodi
iz odgovora na tužbu dostavljeni od strane tuženika i zainteresirane
osobe. Zaključno navodi da se baza referentnih cijena ne smije učiniti
javnom, jer bi time nestao osnovni alat za provjeru razumnosti i
utemeljenosti troškova, pogotovo u mjeri namijenjenoj lokalnim
akcijskim grupama (LAG-ovima), kojima se u 100%-tnom iznosu financira
poslovanje (najam ureda, plaće zaposlenika, režije i stručno
osposobljavanje i sl.) za razliku od ostalih IPARD korisnika kojima se
investicijski projekti sufinanciraju u najviše 50%-tnom iznosu
prihvatljivih troškova, dok preostalih 50% moraju platiti vlastitim
sredstvima. Smatra da su navodi tuženika i zainteresirane osobe u
cijelosti neosnovani i paušalni te ih kao takve predlaže odbiti.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
S obzirom da tužitelj osporava samo primjenu prava, a činjenice su
nesporne, te kako stranke u tužbi, a isto tako niti u odgovoru na
tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je konkretni
spor riješio bez rasprave na temelju odredbe članka 36. točke 4.
Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12. i
152/14.).
Prema odredbi članka 6. Zakona o pravu na pristup informacijama
(„Narodne novine“ 25/13.) informacije su dostupne svakoj domaćoj ili
stranoj fizičkoj i pravnoj osobi u skladu s uvjetima i ograničenjima
ovog Zakona.
Člankom 15. stavkom 2. točkom 2. navedenog Zakona propisano je da
tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je
informacija poslovna ili profesionalna tajna, sukladno zakonu.
Člankom 16. stavkom 1. Zakona o pravu na pristup informacijama
propisano je da tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu
za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točke 2., 3., 4., 5.,
6. i 7. i stavka 3. ovoga Zakona, dužno je, prije donošenja odluke,
provesti test razmjernosti i javnog interesa. Vlasnik informacije iz
članka 15. stavka 2. točke 1. ovoga Zakona, po prethodno pribavljenom
mišljenju Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, dužan je, prije
donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Odredbom članka 5. stavka 1. točke 3. navedenog Zakona propisano je da
je informacija svaki podatak koji posjeduje tijelo javne vlasti u
obliku dokumenta, zapisa, dosjea, registra ili u bilo kojem drugom
obliku, neovisno o načinu na koji je prikazana (napisani, nacrtani,
tiskani, snimljeni, magnetni, optički, elektronički ili neki drugi
zapis).
Prema odredbi članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti tajnosti podataka
(„Narodne novine“ 108/96.) poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su
kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom
trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji
predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili
konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bio priopćavanja
neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine
gospodarske interese. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da
se općim aktom ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na
poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom
tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije nužno protivno i
interesima te pravne osobe.
Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je LAG-Vallis Colapis
zahtjevom za pristup informacijama podnesenim 18. veljače 2014. od
tužitelja, kao tijela javne vlasti zatražio da mu se dostavi dokument
koji se naziva „Referenta lista cijena“ i koristi se prilikom
odobravanja prihvatljivih troškova za korisnike mjere 202 IPARD
programa ili da mu se objasni na kojem javno dostupnom izvoru
informacije je on dostupan, kao i dokument, odluku ili drugi pravni
akt temeljem kojeg je zapriječena javna objava dokumenta koji se
naziva „Referentna lista cijena“, a koristi se od strane Agencije za
odobravanje prihvatljivih troškova korisnicima mjere 202 IPAD
programa. Tužitelj je 26. veljače 2014. obavijestio zainteresiranu
osobu da dokument „Referentna lista cijena“ ne postoji i da on vodi
bazu referentnih cijena koja je softwerski alat koji se koristi
prilikom odobravanja prihvatljivih troškova za korisnike mjere 202
IPARD programa „Priprema i provedba lokalnih strategija ruralnog
razvoja“, kojom se sufinanciraju aktivnosti Lokalnih akcijskih grupa,
te je pojašnjeno da tužitelj podatke koji se unose u bazu referentnih
cijena koji su dobiveni od dobavljača/proizvođača/izvođača radova ne
smije otkrivati trećim osobama. Zainteresirana osoba je tužitelju
podnijela prigovor na dostavljenu obavijest u kojoj je objasnila da ne
traži objavu svih ulaznih cijena kojima su određene srednje cijene
koje se koriste u bazi niti imena dobavljača od kojih su dobivene
cijene, te je proširila zahtjev na dostavu Priručnika Odjela za
tehničke analize.
Tužitelj je rješenjem od 24. ožujka 2014. odbio zahtjev za pristup
bazi referentnih cijena, a nije odlučio o zahtjevu za dostavom
Priručnika Odjela za tehničke analize, uz obrazloženje da izračun
referentne cijene izravno je povezan s podacima dobivenim od
dobavljača, proizvođača, izvođača radova i nije moguće objaviti
referentnu cijenu bez kršenja obveze o povjerljivosti dostavljenih
podataka.
Tuženo tijelo je prema ocjeni Suda pravilno postupilo kada je
poništilo navedeno rješenje tužitelja te odobrilo zainteresiranoj
osobi pravo na pristup bazi referentnih cijena tužitelja i Priručniku
Odjela za tehničke analize tužitelja, a nakon što je u žalbenom
postupku izvršilo uvid u navedenu bazu podataka i priručnik Odjela za
tehničke analize tužitelja.
Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se referentna lista cijena
IPARD programa ne može smatrati poslovnom tajnom, a s obzirom na
navedenu odredbu članka 19. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti tajnosti
podataka koja propisuje što se može odrediti kao poslovna tajna.
Zainteresirana osoba u konkretnom slučaju nije tražila pojedinačne
iznose pojedinih dobavljača već referentnu cijenu koja je cijena
dobivena određenim izračunom tužitelja i iz koje nisu vidljivi
dobavljači, no međutim pravilno zaključuje tuženo tijelo da kada bi se
tražile cijene pojedinih dobavljača s obzirom da se radi o
raspolaganju javnih sredstvima bi trebalo primijeniti odredbu članka
16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama koja govori o
tome da su te informacije dostupne i bez provođenja testa razmjernosti
i javnog interesa jer nisu klasificirani podaci. S obzirom na sadržaj
informacija koje je zatražila zainteresirana osoba, pravilno je
ocijenjeno da nije bilo razloga za ograničenje iz članka 15. Zakona o
pravu na pristup informacijama te se podaci koji su traženi ne mogu
smatrati poslovnom tajnom, pa nije postojala niti obveza provođenja
testa razmjernosti i javnog interesa. Pravilno zaključuje tuženo
tijelo da tužitelj nije u obvezi dostaviti zainteresiranoj osobi
cjelovitu bazu referentnih cijena već samo dio podataka koji se nalazi
u bazi, to su referentne cijene.
Glede dijela zahtjeva koji se odnosi na pristup informaciji –
Priručniku Odjela za tehničke analize, o kojem dijelu zahtjeva tijelo
prvog stupnja nije riješilo, tuženo tijelo je pravilno postupilo kada
je odlučilo samo riješiti stvar i u tom dijelu utvrdilo da ne postoji
zakonsko ograničenje iz članka 15. Zakona o pravu na pristup
informacijama koje bi ograničavalo uvid u navedeni Pravilnik.
Sukladno svemu naprijed navedenom, a imajući u vidu odredbe Zakona o
pravu na pristup informacijama i Zakona o zaštiti tajnosti podataka
Sud nije imao razloga ocijeniti nezakonitim osporeno rješenje tuženog
tijela, kojim je poništeno rješenje tužitelja, kojim rješenjem je
zainteresiranoj osobi uskraćeno pružanje zatražene informacije, pri
čemu je tuženo tijelo prema ocjeni Suda dalo valjano obrazloženje za
svoju odluku sukladno odredbi članka 120. stavka 3. Zakona o općem
upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09.).
U pogledu prigovora tužitelja u tužbi treba navesti da baza
referentnih cijena nije cijena pojedinog dobavljača već predstavlja
izračun tužitelja po određenoj metodologiji što je propisano
Priručnikom Odjela za tehničke analize tužitelja, pa ako je pojedini
dobavljač, proizvođač i pružatelj usluga, označio da su njegove cijene
robe povjerljive, ime tih poslovnih subjekata i njihove cijene ne
predstavljaju referentnu cijenu a zainteresirana osoba ih nije niti
tražila. Pored toga treba istaknuti da referentne cijene nisu
prosječne cijene i mogu korisnicima poslužiti kao okvirno mjerilo da
li su određeni iznosi pojedinog dobavljača, proizvođača ili pružatelja
usluge previsoki.
U pogledu klasificiranja podataka iz baze referentnih cijena kojima
tužitelj prigovara u tužbi treba navesti da tužitelj pogrešno tumači
klasificirane podatke u odnosu na norme za informacijsku sigurnost
koje može uvesti svaka organizacija (državna, javna, privatna) koja
ima razvijeni informacijski sustav, a jedan od najvažnijih ciljeva
organizacije osiguranje je kontinuiteta poslovanja. Tužitelj navodi da
je sukladno zahtjevima ISO norme donio interni Pravilnik o
klasifikaciji podataka iz njegovog djelokruga, no međutim očito je da
se ne radi o pravilniku iz članka 10. Zakona o tajnosti podataka kojim
je propisano da će državna tijela koja provode postupak klasifikacije
podataka pravilnikom pobliže razraditi kriterije za određivanje
stupnjeva tajnosti za podatke iz svog djelokruga.
Glede prigovora tužitelja u svezi propisa o zaštiti tržišnog
natjecanja te navoda da bi objava baze podataka mogla utjecati na
tržišno natjecanje na način da bi referentna cijena time postala
određena vrijednost temeljem koje bi ponuditelji (poduzetnici)
određivali odnosno uvećavali cijene, treba reći da je tužitelj dobio
mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koje je rezultat
konkretno postavljenog zahtjeva za davanjem mišljenja. Međutim, iz tog
odgovora nije jasno je li tužitelj pojasnio Agenciji za zaštitu
tržišnog natjecanja na koji se način baza referentnih cijena određuje,
odnosno vidljivo je da je navedeno kako su podaci koji se unose u bazu
referentnih cijena dobiveni od dobavljača/proizvođača/izvođača radova
kojim se prilikom upita za dostavu podataka na njihov zahtjev
garantira povjerljivost, a nije vidljivo da li je detaljno pojašnjeno
na koji način se određuje baza referentnih cijena, kao što je opisano
u Priručniku za tehničke analize tužitelja.
S obzirom na navedeno, Sud nije našao osnove pobijano rješenje
oglasiti ništetnim niti isto poništiti kako je to zatražio tužitelj,
slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude pozivom na odredbu
članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 29. siječnja 2015.
Predsjednik vijeća
Boris Marković,v.r.
Za točnost otpravka - ovlašteni službenik
Tanja Nemčić