Kultura U Nastavi Engleskog Jezika „Kultura Se Odnosi Na

kultura u nastavi engleskog jezika „kultura se odnosi na cjelokupno društveno nasljeđe neke grupe ljudi, to jest na naučene obrasce mišlje

Kultura u nastavi engleskog jezika
„Kultura se odnosi na cjelokupno društveno nasljeđe neke grupe ljudi,
to jest na naučene obrasce mišljenja, osećanja i djelovanja neke
grupe, zajednice ili društva, kao i na izraze tih obrazaca u
materijalnim objektima.“
„Pod kulturom podrazumijevamo skup svih onih procesa, promjena i
tvorevina koje su nastale kao posljedica materijalne i duhovne
intervencije ljudskog društva .“
Osnovni smisao kulture sastoji se u tome da olakša održanje,
produženje i napredak ljudskog društva a njeno njegovanje je
karakteristično za svaku ljudsku zajednicu.
Kultura je duboko ukorjenjen dio našeg bića, ali jezik kao sredstvo
komunikacije među članovima jedne kulture je najbolje vidljiv i
dostupan izraz te kulture. Jezik nije samo deo kulture, on oslikava
jednu kulturu uopšte. Naravno da se kultura, povezana sa jezikom, ne
može učiti kroz nekoliko lekcija o proslavama, pjesmama, kostimima
jedne oblasti u kojoj se jezik govori. Kultura je širi pojam koji je
usko vezan za mnoge lingvističke pojmove koji se predaju na časovima
stranog jezika.
Viđenje i shvatanje svijeta jedne osobe, razmišljanja, ponašanje,
osjećanje i komunikacija mogu biti poremećeni promenom iz jedne
kulture u drugu.
Predavanje kulture u nastavi jezika je predmet rasprave više od jednog
vijeka. Jezik je deo kulture, on je duboko ukorenjen u kulturu; jezik
i kultura su neodvojivi i ne možemo predavati jezik bez predavanja
kulture. Zbog toga je predavanje kulture uvršteno još od mnogo prije u
programe stranih jezika kao i u nastavna sredstva na ovaj ili onaj
način.
Pod kulturom u nastavi engleskog jezika se podrazumeva: način života,
ponašanje, mišljenje, shvatanje vrijednosti i konvencije koje su u tom
društvu stvorene.
Učenje stranog jezika se sastoji od nekoliko komponeneta, uključujući
gramatičku, komunikativnu sposobnost, jezičku vještinu kao i promjenu
u stavovima prema svojoj ili drugoj kulturi. Za naučnike ali i za
laike, komunikativna sposobnost, tj. poznavanje konvencija, običaja,
vjerovanja i razmišljanja naroda druge zemlje je nesumnjivo neodvojivi
deo učenja stranog jezika i mnogi predavači su to prepoznali kao svoj
cilj da integrišu predavanje kulture u nastavni program stranog
jezika. U svakom slučaju, učenje stranog jezika je učenje strane
kulture, i u jednom ili drugom obliku, kultura je predavana još mnogo
pre – iz mnogo razloga.
Učenje o kulturi jednog naroda je deo procesa sticanja znanja jezika
koliko i samo učenje jezika. To je zato što postoji povezanost između
jezika i kulture i razumjevanje jednog je potrebno da bi se razumjelo
drugo. Ta povezanost jezika i kulture se upoređuje sa teorijom „pile i
jaje“, to jest, nijesmo sigurni šta je prvo nastalo. Sticanje znanja o
jeziku iziskuje razumjevanje upotrebe jezika unutar svoje, domaće
kulture. Često se može primijetiti kako oni koji uče engleski jezik
kao drugi ili strani, govore i pišu sa tačnim izgovorom i pravilno
upotrebljenom gramatikom, ali ne mogu da se izraze precizno na
engleskom. Razlog je uglavnom što oni upotrebljavaju jezik koji je
neprilagođen određenoj situaciji ili standardnom, kolokvijalnom
engleskom jeziku a samo poznavanje gramatike ne garantuje
komunikaciju.
U prošlosti, ljudi su učili strani jezik da bi upoznali njihovu
književnost i to je bio centar kulture. Oni su kroz čitanje učili o
civilizaciji i kulturi uopšte.
Nastava kulture je postala bitan deo stranog jezika i ona treba da
bude sastavni dioo nastave i za to postoji veliki broj pristupa.
U nastavi stranog jezika kulture su se uvijek susretale – kroz jezik,
književnost, istoriju. U savremenoj nastavi, za razliku od
tradicionalne gdje je nastavnik bio prenosilac strane kulture, pažnja
se posvećuje kulturi koja se ostvaruje u samoj učionici – prostor koji
sami učenici stvaraju i koriste za istraživanje i razmatranje
sopstvene i strane kulture. Informacije o kulturi se prezentuju
objektivno, ne mereći razlike između dvije različite kulture. Oni sami
dovode kulture u vezu kroz sličnosti i razlike i imaju pozitivne i
negativne stavove.
Učenje jezika zahteva i učenje njegove kulture. Nastavnici moraju
izabrati tekstove pažljivo jer većina sadrži stereotipe o određenoj
kulturi. Neki tekstovi prikazuju samo pozitivno u Americi i ne
dopuštaju učenicima da kritički analiziraju ideje koje su
predstavljene. Ovakvi tekstovi mogu da obmanjuju učenike da svi
izvorni govornici engleskog jezika misle i ponašaju se na isti način
kako je predstavljeno u knjigama. Predavači bi trebalo da izbjegavaju
stvaranje stereotipa i umjesto toga uvode tekstove čiji će sadržaji
omogućiti učenicima da kritički ocjenjuju. Neki tekstovi su pisani
samo iz jednog ugla i mogu se razlikovati od kulture učenika, što može
dovesti do toga da se pojedinci osećaju nelagodno ukoliko misle da su
njihova lična ubeđenja ili sama kultura demantirana novim kulturnim
kontekstom. Kao rezultat toga, uvođenje ovakvih tekstova može
obeshrabriti učenike neučenjem jezika. Da bi se izbegle takve
situacije, predavači treba da prihvate ideje učenika, prepoznaju
koncepte u njihovim kulturama, uvedu aktivnosti, kao npr. one koje
podrazumevaju upoređivanje i diskutovanje ideja u tekstovima i
kulturama učenika. To može dovesti do odlične prilike za međukulturnu
komunikaciju. Međutim, učenici mogu da budu nezadovoljni činjenicom
ukoliko primijete da njihovi predavači smatraju da su njihova
mišljenja i ubjeđenja tipična za njihovu kulturu. Zato nastavnici
moraju biti svjesni stavova svojih učenika i ne svrstavati ih u jedine
predstavnike svoje kulture.
Bez razumjevanja uloge kulture u nastavi jezika, samo učenje jezika
nije potpuno.
„Dunnett, Dubin i Lezberg govore o šest aspekata kulture sa kojima
treba da budu upoznati i nastavnici i učenici.
1. Ne može da se prevodi riječ za riječ. Svi jezici imaju idiomatske
izraze čije se značenje ne poklapa sa značenjem pojedinačnih reči koje
čine taj izraz.
2. Svi jezici imaju različite intonacijske grupe i to je osobina
svakog jezika.
3. U svakom jeziku i kulturi postoje pokreti tijela koji nose
značenje.
4. Jezici koriste različite gramatičke elemente da bi izrazili
stvarnost. Razlika postoji u upotrebi glagolskih vremena ili u redu
riječi u engleskom i srpskom jeziku.
5. Sve kulture imaju tabu teme i time se podrazumijeva da ako neko zna
neki jezik onda zna šta može a šta ne može da kaže u određenoj
situaciji.
6. Način oslovljavanja ljudi se veoma razlikuje. Trebalo bi da se zna
kada će se neko osloviti ličnim imenom, kad prezimenom, kad upotrebiti
titulu i sl.
Oksford navodi da se nastava kulture i njeni aspekti najbolje mogu
predstaviti kroz sledeće parametre: izvori informacija i vrste
aktivnosti.
Od prvog dana, nastavnici bi trebalo da koriste u učionici postere,
slike, karte i ostale materijale kako bi pomogli učenicima da imaju
neku predstavu o kulturi koju uče.
Da bi dobili razumljivu sliku kulture jezika koji uče iz mnogih
uglova, nastavnici trebaju da pruže učenicima različite vrste
informacija kroz materijale, kako vizuelne, auditivne tako i taktilne.
U te izvore spadaju video, CD, TV, Internet, priče, pesme, novine,
intervjui, anegdote, suveniri, fotografije,istraživanja, ilustracije,
književnost.
Upotreba autentičnog materijala (filmovi, vesti, televizijski šou, Web
sajtovi, fotografije, magazini, dnevne novine, meniji iz restorana,
brošure za putovanja i ostali štampani materijal) pomaže učenicima da
bolje razumiju i savladaju kulturu i dožive autentična kulturna
iskustva. Nastavnici prilagođavaju autentični materijal uzrastu i
nivou znanja učenika.