ADHD Deficit Pažnje / Hiperaktivnost I Posebne Edukacijske Potrebe

adhd deficit pažnje / hiperaktivnost i posebne edukacijske potrebe uvod zašto se moje dijete ne koncentrira u školi? zašto ne sluša ?

ADHD
Deficit pažnje / hiperaktivnost i posebne edukacijske potrebe
Uvod
"Zašto se moje dijete ne koncentrira u školi? Zašto ne sluša ? Zašto
se stalno vrpolji, zapitkuje, nije mirno za stolom? Nestrpljivo je,
upada u riječ, lako se razljuti. Djeca u susjedstvu se ne žele s njim
igrati, drugi roditelji se žale na njega jer smeta djeci u razredu.."
To su neka od pitanja koja roditelji postavljaju u potrazi za
rješenjem problema koji muči njih i njihovo dijete. Bilo da su u
postupku dijagnosticiranja bilo da već znaju o čemu se radi, problem
je i dalje prisutan. Sama dijagnoza ne rješava problem. Dijete je i
dalje pretjerano nemirno, i dalje se ne koncentriše i dalje teško
upravlja samo sa sobom. Ako ste i vi roditelj koji je suočen sa
sličnim ponašanjima i teškoćama svoga djeteta, vjerojatno se suočavate
sa poremećajem koji se naziva deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj
(ADHD).
Kakav je to poremećaj? Što ne valja? U početku je teško prihvatiti da
se radi o poremećaju a ne o lijenosti, neposlušnosti, neodgovornosti…
– jer - vaše dijete izgleda fizički normalno, ništa izvana ne daje
naslutiti da postoji problem. Intelektualno je uredno razvijeno ili
čak vrlo bistro, često postavlja neobična i zanimljiva pitanja.
Vjerojatno je prohodalo na vrijeme, govori, dobro čuje i vidi. No ako
se zamislite prisjetićete se da je, odrastajući, u poređenju s drugom
djecom, teže upravljalo samo sa sobom, sve je moralo biti odmah, bilo
je puno nemirnije, nije pokazivalo interes za slikovnice, brzo bi
prestajalo slušati priče, crtati, neprestano je tražilo vašu pažnju i
nikako se nije moglo bar malo mirno samo zaigrati – besciljno bi
tutnjalo kroz stan ili se penjalo na opasna mjesta….Biti roditelj tako
zahtjevnom djetetu nije lako. Sigurno ste prolazili ili prolazite i
sada kroz osjećaje ljutnje, okrivljujete dijete, sebe ili drugog
roditelja za propuste, razočarani ste, tužni, ali najviše prestrašeni
i zabrinuti. Želite da vaše dijete raste kao i ostala djeca, ne želite
da bude obilježeno, neuspješno, nesretno. Tražite odgovore i pomoć.
No, jednostavnog recepta nema. Svako je dijete posebno i različito
reagira, no postoje savjeti koji vam mogu olakšati nošenje sa
problemom, vama, vašoj obitelji i vašem djetetu. Kako se stručnjaci
bave ADHD - om više od stotinu godina predlagani su i provjeravani
različiti pristupi. Neki su se pokazali korisnima, neki ne. Ovdje ćemo
nastojati vrlo jednostavno i kratko iznijeti ono što se znanstvenim
provjerama pokazalo najuspješnije. A prvi korak je znanje o
poremećaju, kako biste razumjeli zašto vaše dijete ima problem, kako
biste znali da ono nije za taj problem krivo ni odgovorno i kako biste
svoje dijete osnažili, ohrabrili, osposobili i zastupali u situacijama
kada ono samo to ne može.
Krenimo od određivanja (definicije): ADHD je razvojni poremećaj
nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao razvojno
neodgovarajući stupen nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulsivnosti,
a otežava samoregulaciju i organizaciju ponašanja u odnosu na
budućnost. Što to znači? To znači da je dijete u poređenju sa svojim
vršnjacima znatno nemirnije, teško se koncentriše, naglo je u svojim
reakcijama, izrazito teško se organizuje i orjentiše u odnosu na
budućnost, zahtjevnije je od svojih vršnjaka… Termin razvojni
poremećaj znači da su se navedena i slična ponašanja pojavljivala u
dobi do ili oko sedme godine, mada ih vi možda niste doživljavali kao
problem.
Kako se sve ponašaju djeca sa ADHD-om?
Osobine djece s ADHD-om
Sva djeca sa navedenim poremećajem ne pokazuju ista ponašanja, a sva
ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama.
Ponašanja se tipično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži
trajnija pažnja ili mentalni napor (npr. grupne situacije kao što su
učenje u razredu, zajednički ručak) ili kojima nedostaje privlačnosti,
vedrine, dinamike, nečeg novog (npr. slušanje učitelja, slušanje,
čitanje ili pisanje dužih tekstova, a u odrasloj dobi je to rad na
stalno istim i monotonim poslovima). Teškoće su puno manje ili ih nema
ako je dijete pod vrlo strukturiranom i dosljednom kontrolom, bavi se
nekom vrlo zanimljivom aktivnošću - na igralištu, prilikom igranja na
računaru, u interakciji jedan naspram jedan sa odraslom osobom (pomoć
u učenju, kod psihologa, ljekara ili sl.), ili dok ga se često
nagrađuje za primjereno ponašanje (Barkley, 2000).
Djeca mogu imati kombinovane teškoće – i sa pažnjom i sa pretjeranom
aktivnošću i sa impulsivnim ponašanjem, ali se mogu javljati i samo u
jednom području.
Teškoće u održavanju pažnje
Ana je mirna, draga djevojčica. Polazi šesti razred osnovne škole.
Majka je dovodi kod psihologa jer više ne zna što da radi. Misli da je
Ana lijena, jer ne razumije zašto djevojčica koja je intelektualno
uredno razvijena nije zainteresirana za školu i zašto nije uspješna.
Razrednica primjećuje da Ana često gleda kroz prozor, ne prepiše sve
sa table i ne prati nastavu. Majka bi željela da je djevojčica
samostalna u pisanju domaće zadaće ali njoj to ne uspijeva. Traži da
neko sjedi kraj nje, ne može raditi koncentrisano duže od pola sata.
Roditelji se ljute na djevojčicu a ona je sve povučenija, tužnija i
misli za sebe da je nije dovoljno pametna. U razgovoru sa psihologom
djevojčica otkriva da joj je u školi teško usredotočiti se na
izlaganje učitelja kada ih samo mora slušati, pažnja joj bježi ako je
niko ne podstiče i ne hrabri, odvlače joj pažnju druga djeca, kada
jednom prekine rad teško može nastaviti gdje je stala. Ne javlja se
samoinicijativno za odgovaranje jer nema samopouzdanja. Teško joj je
organizovati se kod učenja i pisanja domaće zadaće, voljela bi da je
neko pokraj nje i pomogne joj rasporediti obaveze.
Djevojčica Ana iz našeg primjera ima poremećaj u održavanju pažnje
koji nije uočen na vrijeme, pa su nastale emocionalne teškoće u
nemogućnosti snalaženja u za nju prezahtjevnim situacijama.
Djeca koja imaju poremećaj u održavanju pažnje često se ne mogu
usmjeriti na detalje, imaju teškoća pri obavljanju zadaća ili u igri,
čini se da ne slušaju i kad im se direktno obraća, često ne prate
uputstva i ne dovršavaju školski zadatak, kućne poslove ili dužnosti
na radnom mjestu (NE zbog prkosa ili nerazumijevanja uputstva).
Odsutni su mislima, rastreseni, sanjare. Ne uključuju se u grupne
razgovore, ne javljaju se za odgovaranje u razredu. Često imaju
poteškoća s organiziranjem zadataka i aktivnosti, rade pogreške u
školskom zadatku, poslu ili u drugim aktivnostima. Često izbjegavaju,
ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor
(npr. školski ili domaći zadatk). Sporo se vraćaju na zadatak ili se
uopšte na mogu vratiti ako su prekinuti, zaboravljaju dnevne
aktivnosti. Često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili
aktivnosti (npr. igračke, školski pribor, olovke, knjige, alat). Često
ih ometaju vanjski podsticaji, a u obavljanju školskih i domaćih
zadataka zahtijevaju stalnu pomoć. Često su povučeni, ne uključuju se
u društvo vršnjaka, osamljeni su. U razredu ne stvaraju probleme pa
mogu biti zanemareni, optužuje ih se da nisu zainteresirani za školu,
da su lijeni. Često roditelji kažu: "Da se samo malo potrudi imala bi
izvrsne ocjene, ali tako je lijena…".
Kod djece vrtićke dobi simptomi nepažnje se ne primijete lako, jer su
manja djeca više motorno aktivna i ne postavljaju im se često zahtjevi
za trajnijim održavanjem pažnje. Međutim, osjetljivim posmatranjem
može se uočiti razlika, jer se i njihova pažnja može održavati u
različitim situacijama. Prosječno dvogodišnje i trogodišnje dijete
može sjediti s odraslom osobom i razgledati slikovnice, može sjediti u
grupi i slušati kraću priču i sl.
Hiperaktivno ponašanje
Majka dovodi šestogodišnju Ivanu na psihološki pregled jer djevojčica
iduće godine polazi u školu, a još uvijek je jako nemirna. Ponašanje
djevojčice ovako je opisala:
"Moja Ivana nigdje ne može mirno sjediti. Kada je bila mala morala sam
skloniti sve ukrasne predmete sa polica jer se penjala po njima i
htjela dohvatiti sve što je vidjela. Dok nisam vidjela drugu djecu
njene dobi mislila sam da je to normalno. Neprestano je morala biti
pod nadzorom jer nisam znala kuda će se zavući. Sada su se samo
promijenile situacije gdje se njen nemir vidi. Za vrijeme ručka se
trese na stolici, lamata nogama, ispada joj pribor, neprestano priča.
Slikovnicu uzme u ruke, prolista i odmah baci jer joj više nije
zanimljiva., sa vršnjacima se vrlo kratko može družiti jer ne slijedi
igru, neprestano je u pokretu i stalno ih nešto zapitkuje. Kod kuće
neprestano želi biti kraj mene, prati me gdje god idem, a kad tražim
da se sama igra brzo mijenja aktivnosti i najčešće juri po kući. Voli
igre vani, penje se na penjalice, tobogan, ljulja se, trči. U tramvaju
mi je neugodno jer se neprestano okreće, vrpolji, zapitkuje ljude oko
sebe. Kada je bila mala to je bilo simpatično, ali sada će u školu i
zabrinuta sam. Poznanici mi kažu da sam previše popustljiva, a ja ne
mogu neprestano vikati NEMOJ, NE, SMIRI SE; jer ništa drugo u danu ne
bih radila…"
Majka male Ivane suočena je sa vrlo zahtjevnim ponašanjem svoje
djevojčice, ali isto tako i sa nerazumijevanjem okoline. Ne možete
neprestano kontrolirati hiperaktivno dijete i majka nije "kriva" za
opisano ponašanje.
Hiperaktivno ponašanje se razlikuje ovisno o dobi i razvojnom stupnju.
Iako su sva djeca vrtićke i predškolske dobi između ostalog i
motorički izrazito aktivna, kod djece sa ovim poremećajem ponašanje se
bitno razlikuje: trajno su u pokretu i svugdje prisutna: jure
naprijed-natrag, trče kroz prostorije (kroz kuću, vrtić), “izađu prije
nego što su ušla”, skaču ili se penju po namještaju, imaju teškoća pri
sjedilačkim aktivnostima – posebno u grupi (slušanje priče, crtanje).
Imaju teškoće sa usnivanjem, malo spavaju, rano se bude, što traje i u
kasnijoj dobi.
Kod školske djece s ADHD poremećajem teškoće se izražavaju na nešto
drugačije načine. U razredu teško mogu duže mirno sjediti, često
ustaju i vrpolje se ili sjede na rubu stolca. Vrte predmete, lupkaju
rukama i pretjerano tresu stopala ili noge. Često ustaju od stola za
vrijeme obroka, dok gledaju televiziju ili dok rade domaću zadaću.
Roditelji često opisuju takvo dijete: "Nikad se ne umori, cijeli dan
je u pokretu, kao da je navijen". "Ako pogriješi, obeća da više neće
pa opet napravi isto", "Djetinjast je, samo bi se igrao", "Navečer
teško zaspi", "Uvijek zakasni, nema osjećaj vremena"...
Kako djeca sazrijevaju, simptomi hiperaktivnog ponašanja obično
postaju manje uočljivi. Do kasnog djetinjstva i rane adolescencije
pretjerana motorička aktivnost se može svesti samo na vrpoljenje ili
osjećaj razdražljivosti i nemira.
Kod adolescenata i odraslih simptomi hiperaktivnog ponašanja
pretvaraju se u osjećaj nemira i teškoća s obavljanjem tihih
aktivnosti u sjedećem položaju (mogu se javiti problemi sa
završavanjem škole i zadržavanjem radnog mjesta, izbjegavaju se
zanimanja koja ograničavaju spontano kretanje)
Impulzivnost
Djeca sa impulzivnim ponašanjem imaju problem sa ponašanjem koje se
odvija bez razmišljanja. Često imaju teškoća s odgađanjem odgovora -
“istrčavaju” s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje. Nestrpljivi
su, imaju poteškoća s čekanjem reda. Teško odgađaju zadovoljavanje
želje, teško čekaju neki događaj zbog nedovoljne mogućnosti
planiranja. Teško se odupiru trenutnom iskušenju, često prekidaju ili
ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru). Roditelji se često
žale da se brzo potuku sa drugom djecom, da se bave sa opasnim
aktivnostima bez razmišljanja o mogućim posljedicama, često im se
dešavaju nezgode (npr. trče na ulicu za loptom). Često ne uvažavaju
zahtjeve roditelja i učitelja, započinju razgovor u neprikladno
vrijeme, ometaju druge, grabe tuđe predmete, diraju stvari koje ne bi
smjeli, ludiraju se, drugi se mogu žaliti da ne mogu doći do riječi.
Uz impulzivnost se često javlja emocionalna nestabilnost koja se
izražava kroz nisku toleranciju na frustracije pa dijete često plače,
svađa se, ima provale bijesa. Zbog loših odnosa sa vršnjacima i
okolinom općenito povlači se i osamljuje. Pretjerano je osjetljivo na
kritiku, često druge okrivljava za vlastite probleme.
Slijedeći primjer pokazuje sa kakvim se teškoćama u školi možete
susresti vaše dijete kada je uz nemir i teškoće koncentracije prisutno
i impulzivno ponašanje.
Petra je učenica trećeg razreda osnovne škole. Osjećajna je,
znatiželjna, nemirna. Intelektualne sposobnosti na razini su višeg
prosjeka. Majka je primijetila već u predškolskom periodu da je
djevojčica aktivnija, nestrpljivija i osjetljivija od druge djece te
sklona ispadima bijesa. Polaskom u školu započeli su ozbiljni
problemi. Učiteljica se tužila na Petrino ponašanje. Nije mogla mirno
sjediti, okretala se naokolo, pričala sa učenicima, nije se
koncentrirala dovoljno dugo na postavljeni zadatak. Nije bila dovoljno
ustrajna, nije stizala prepisati sa ploče. Rukopis bi na početku rada
bio donekle uredan no sa dužinom rada postajao bi gotovo nečitak. Nije
mogla čekati svoj red kod ispitivanja, upadala je drugima u riječ. Ako
joj se činilo da je učiteljica nepravedno postupila odmah bi to glasno
rekla. Teško je podnosila odgodu zadovoljstva – ako nije ostvarila
odmah što želi odbijala bi suradnju, naljutila bi se, svađala. Majka
je neprestano bila pozivana na razgovor kod učiteljice i pedagoginje
koje su smatrale da je djevojčica razmažena i neodgojena i tražile od
majke da bude stroža i nauči djevojčicu boljem ponašanju. Kako se
ponašanje djevojčice uz sva majčina nastojanja nije popopravljalo,
djevojčica je upućena na dijagnostiku te je utvrđeno da se radi o ADHD
poremećaju.
Uzroci poremećaja
Brojna istraživanja pokazuju da kod djece i odraslih osoba s ADHD-om
postoji neurološka disfunkcija (smetnje u funkcioniranju) mozga, no
fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije još nije potpuno jasan.
Pretpostavlja se da je narušena kemijska ravnoteža mozga i da možda
nedostaju specifične kemikalije koje nazivamo neurotransmiteri,
posebno dopamin i norepinephrine a odgovorni su za održavanje pažnje,
kontrolu motoričke aktivnosti i sprečavanje impulzivnosti.
Poremećaj može biti nasljedan ili stečen.
Najnovija genetička istraživanja pokazuju utjecaj naslijeđa, no kao i
u drugim nasljednim poremećajima dešava se da dijete ima simptome a
roditelji ne. Prema istraživanjima, 30-40% rođaka djece sa ADHD – om
ima istu vrstu problema.
Poremećaj može nastati i pod utjecajem različitih stanja koja uzrokuju
oštećenja mozga. Za vrijeme trudnoće dijete može biti izloženo
nepovoljnim utjecajima lijekova, otrovanju, radijaciji, infekcijama,
preranom porodu te komplikacijama tijekom poroda. Nakon porođaja
poremećaj može nastati nakon meningitisa, encephalitisa, febrilnih
konvulzija, povreda glave, otrovanja olovom.
Dijagnosticiranje
Dijagnozu je teško postaviti prije četvrte – pete godine života jer se
karakteristično ponašanje mlađe djece više razlikuje a prirodno je i
da su motorički aktivniji. No, problemi sa nedovoljnom inhibicijom
(hiperaktivnost i impulzivnost) pojavljuju se u dobi od tri do četiri
godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet
do sedam godina, najčešće nakon ulaska u formalni sustav školovanja.
Procjenjuje se da se ADDH javlja kod 5-7 % školske djece, i to 4 do 5
puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.
Dječaci se najčešće identificiraju u dobi između 5. i 7. godine, u
situacijama pripreme za školu i u početnom razredu u školi. Djevojčice
su manje agresivne i hiperaktivne, imaju tendenciju veće nepažnje ili
nemarnosti, privlače manje pažnje na sebe te se stoga češće događa da
se ne prepoznaju, da nisu dijagnosticirane i da nisu uključene u
tretman.
Drugi identifikacijski period pojavljuje se oko 6.razreda (češće u
djevojčica). Počinju imati teškoća u svladavanju nastavnog gradiva kao
i u socijalnom području.
Što je osoba starija omjeri među spolovima se smanjuju. Kod odraslih
je odnos između muških i ženskih osoba s ADHD-om 1:1
Postavljanje dijagnoze nije jednostavno i svakako tražite da se dijete
pozove ponovno na ispitivanje ako smatrate da nije bilo motivirano, da
nije prihvatilo ispitivača, ili da je pokazalo slabije sposobnosti
nego što je to za njega uobičajeno. Tražite objašnjenje za sve što vam
nije jasno, a ako niste sigurni da je dijagnoza točna, uvijek možete
potražiti drugo mišljenje.
Postoje problemi u razvoju djeteta psihološke ili zdravstvene prirode
koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pažnje/hiperaktivnom
poremećaju, stoga je važno da se dijagnostika provede timski, te da u
njoj sudjeluju edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci
(defektolog-rehabilitator, logoped), učitelj, dječji psihijatar,
neuropedijatar, psiholog te liječnik pedijatar.
Provjerite nema li vaše dijete neke od navedenih teškoća prije nego
krenete u dijagnostiku ADHD-a:
Alergije, astma, respiratorni problemi: teškoće sa disanjem mogu
prekinuti koncentraciju djeteta
Dijabetes/hipoglikemija: ova stanja vezana su uz razinu šećera u krvi,
što može uzrokovati promjene u koncentraciji i razini aktivnosti
Problemi sa sluhom i vidom: nemogućnost da se dobro čuje i vidi što se
dešava u razredu može uzrokovati probleme u ponašanju, naročito
hiperaktivnost
Anemija zbog nedostatka željeza: može dovesti do impulzivnosti i
poremećaja pažnje
Otrovanje olovom: može dovesti do hiperaktivnosti
Lijekovi: ako vaše dijete uzima lijekove, provjerite ne izazivaju li
ponašanja koja liče na ADHD
Neurološki problemi: dijete koje ima epilepsiju tipa petit mal može se
zagledati u zrak kratko vrijeme i da se ničeg poslije ne sjeća, a vama
ili učitelju to liči na poremećaj pažnje
Drugi psihijatrijski problemi: ponekad simptomi stresa, dosade,
depresije ili anksioznosti mogu ličiti na ADHD
Neuspjeh u školi ili teškoće učenja: ako je dijete pod prevelikim
pritiskom, frustrirano zbog teškoća učenja ili traži pažnju, može
izgledati kao da ima ADHD
Problemi sa štitnjačom: štitnjača (tireoidna žlijezda) proizvodi
hormone koji utječu na san, emocije i aktivnost. Promjene u tim
hormonima mogu proizvesti ponašanje slično ADHD-u.
Kako je već rečeno, sva djeca ne pokazuju iste simptome. Kod neke
djece može biti dominantna nepažnja, kod neke hiperaktivnost i
impulzivnost, a kod neke se sa podjednakom jačinom i učestalošću može
javiti i poremećaj pažnje i hiperaktivnost. U dijagnostici pomažu
različite ček-liste, odnosno liste na kojima su nabrojana ponašanja
karakteristična za ADHD, a mogu ih ispunjavati roditelji, učitelji,
odnosno stručnjaci u tijeku dijagnosticiranja.
U našoj zemlji se dijagnoza najčešće postavlja prema kriterijima u
DSM-IV( dijagnostičko statistički priručnik mentalnih poremećaja
)(1994).
Da bi se postavila dijagnoza potrebno je da su se neki od oblika
poremećaja prema postavljenim kriterijima javili prije 7. godine, da
se javljaju u najmanje dvije sredine (škola, obitelj), te da značajno
onemogućavaju osobu u socijalnom, akademskom (obrazovnom) ili radnom
okruženju.
Tako se prema DSM IV. može raditi o tri tipa poremećaja
ADHD-kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost/impulzivnost)
DHD tip predominantne nepažnje
ADHD tip predominantne hiperaktivnosti/impulzivnosti
Dodatne teškoće
Osim ponašanja karakterističnih za ADHD, kod svog djeteta možete
uočiti dosta često i dodatne teškoće, koje i vama i djetetu otežavaju
i tako velike probleme u snalaženju u svakodnevnom životu a posebno u
školskoj okolini. Teškoće u ponašanju, anksioznost i depresija u
velikoj mjeri mogu nastati zbog negativnih iskustava koje dijete ima
tijekom odrastanja. Ako vaše dijete ima neke od navedenih (ili drugih
teškoća), svakako potražite stručnu pomoć ako već niste, i za svoje
dijete i za sebe. Najčešće su to (Baren, 2000):
Dodatne teškoće u ponašanju (agresivnost i destruktivnost, krađa,
bježanje od kuće, dijagnoza opozicijsko-protestnog ponašanja)
Anksioznost i depresija
Tourette sindrom – poremećaj višestrukih tikova. Djeca imaju tjelesne
tikove (treptanje očima, kretnje koje se ponavljaju nosom, ustima
itd.) i vokalne (kašljanje, pročišćavanje grla, njuškanje, lajanje
itd.). Često se poremećaj pažnje javlja prije razvoja tikova.
Enureza (noćno mokrenje)
Razvojno zaostajanje u drugim područjima (npr. problemi u motoričkoj
koordinaciji i finoj motorici)
Poremećaji govornog i jezičnog razvoja (iako ponekad može biti teško
reći da li određeni problem proizlazi iz jezičnih teškoća ili ADHD-a).
Alergije, poremećaji spavanja, noćne more
Gubitak sluha kao posljedica ranijih infekcija uha
Slab školski uspjeh – teškoće u učenju: vjerojatno najznačajnije
stanje koje se javlja uz ADHD je neki od oblika problema ili teškoća u
učenju. Oko 40 do 60 % djece sa ADHD-om ima teškoće sa učenjem u
školi, a ostali imaju teškoća sa vremenskim ograničenjima, količinom
čitanog ili pisanog teksta.
Specifične teškoće u učenju – poremećaj u jednom ili više bazičnih
psiholoških procesa, uključenih u razumijevanje ili korištenje jezika,
govornog ili pisanog, koji se može očitovati u nedovoljno razvijenoj
sposobnosti slušanja, mišljenja, govora, čitanja, pisanja ili
računanja (te sposobnosti su slabije razvijene od općeg intelektualnog
potencijala). Smatra se da 15 do 20% djece sa ADHD-om ima specifične
teškoće u učenju, a vjerojatno oko 50% djece sa specifičnim teškoćama
u učenju ima ADHD
Nisko samopoštovanje - česti neuspjesi, nerazumijevanje i
neprihvaćanje u školi, društvu vršnjaka, susjedstvu, obitelji i u
drugim situacijama ostavljaju djetetu osjećaj da je nesposobno, loše,
nevoljeno, što kod velike većine djece i adolescenata sa ADHD - om
razvija lošu sliku o sebi, odnosno nisko samopoštovanje
Utjecaj okoline
Iako su ponašanje i snalaženje djeteta sa ADHD poremećajem i njegove
teškoće u učenju u osnovi biološke, okolina značajno na njih utječe.
Fizička okolina
Roditelji često navode kako se ponašanje djeteta mijenja pod utjecajem
vremenskih promjena. Promjene u tlaku zraka, promjene vremena na bolje
ili lošije, i druga atmosferska zbivanja utječu na pogoršavanje
djetetovog stanja – postaje nemirnije, razdražljivo, slabo se
koncentrira, slabije uči.
Promjene u okolini u smislu vidnih, slušnih ili drugih uznemiravajućih
podražaja (više ljudi u sobi, žamor, lupanje stvarima, kretanje u
prostoru, previše aplikacija po zidovima sobe..) također izazivaju
nemir i smetnje koncentracije.
Prostornost – u tijesnim stanovima, u školama bez prostora za igru i
sa uskim hodnicima nemir je jače izražen nego u prostorima gdje ima
više mogućnosti za igranje
Vrijeme je također važan činitelj. Hiperaktivna djeca mogu kratko
vrijeme izdržati neku koncentriranu i mirnu aktivnost. Što duže traje
aktivnost, što duže moraju izdržati u istom prostoru, to više se
pojačava njihov nemir.
Socijalna okolina
Djeca sa ADHD – om su posebno osjetljiva na neorganiziranost i
kaotičnost u okolini, na preveliku količinu socijalnih podražaja. Loše
se snalaze i slabo kontroliraju svoje ponašanje u nejasnim i
nestrukturiranim situacijama. Pretjerani zahtjevi, pritisci, stresne
situacije pojačavaju djetetov nemir i slabe koncentraciju, što se
najbolje vidi pred kraj obrazovnog razdoblja ili prilikom nesuglasica
između roditelja ili roditelja i škole…
Nasuprot tome, utjecaju iz socijalne okoline mogu na dijete djelovati
izuzetno pozitivno , poticajno, ohrabrujuće, može mu pomoći
mobilizirati vlastite snage za savladavanje teškoća u učenju i
ponašanju.
Utjecaji okoline na intenzitet poremećaja nam unekoliko mogu objasniti
zašto je većina djece nemirna npr. u školi dok u drugim uvjetima ne
pokazuju pretjerani nemir (npr. u individualnom radu ili igrajući se
na kompjutoru). Također je uočeno da pozitivne životne promjene, mirno
i strukturirano obiteljsko ozračje kod mnoge djece sa ADHD-om ublaže
nemir.
U procjeni djetetove hiperaktivnosti važna je procjena okoline – mnoge
odrasle nemir hiperaktivnog djeteta izrazito smeta, dok drugi imaju
više strpljenja i tolerancije. To se odnosi i na roditelje i na
učitelje, pa je važno znati što je za njih normalna količina kretanja
i koliki im je prag strpljenja.
Dijete sa ADHD-om u školi
Prave teškoće vašeg djeteta i vas, njegovih roditelja, počinju
polaskom u školu. Hiperaktivnost, problemi koncentracije,
impulzivnost, sve su to osobine koje su prepreka dobroj prilagodbi
zahtjevima i očekivanjima klasične škole i što se tiče učenja i što se
tiče ponašanja. Vrlo brzo postaje jasno da dijete ne može sjediti
mirno tako dugo kao njegovi vršnjaci, a svojim nemirom ometa, učitelja
drugu djecu i samog sebe za vrijeme školskog rada.
Zbog već nabrojanih teškoća školski uspjeh je slabiji od
intelektualnog potencijala, što frustrira i dijete i vas.
Dijete se teško prilagođava rasporedu, teško podnaša dugi boravak u
školi, cjelodnevnu nastavu ili druge oblike poslijepodnevnog ostajanja
u školi. Boravak u istom prostoru ga zamara, brzo ga se zasiti,
postaje mu dosadno prije nego vršnjacima, više od njih mu je potrebno
kretanje a zbog slabe koncentracije druga djeca ga smetaju u radu.
Zbog svega ovdje rečenog i već ranije opisane velike učestalosti
problema u učenju i specifičnih teškoća učenja, razumljivo je da je
školsko iskustvo djeteta sa ADHD-om često neugodno. Često doživljava
neuspjeh, kritizira ga se i kažnjava, vršnjaci ga odbacuju. Dijete
postaje nesretno, slabog samopoštovanja, ima osjećaj nemoći. Uz to, i
odnosi sa roditeljima postaju sve lošiji jer se često na shvaća da
dijete ima ozbiljan problem.
Kako se vašem djetetu može pomoći u školi?
Učitelji su danas već prilično upoznati sa ADHD poremećajem, no još
uvijek nisu svi i nisu svi jednako voljni djelovati. Vašem djetetu je
potrebno razumijevanje i podrška, kako vaša tako i od učitelja. Stoga
je važno da s učiteljem uspostavite dobru suradnju, jer na ponašanje
vašeg djeteta u razredu, a vezano uz to i na prihvaćanje od strane
vršnjaka može djelovati u najvećoj mjeri učitelj. Koliko god se
trudili, vi sami ne možete pomoći djetetu da se bolje snađe u školi.
Dakle, izrazito je važan odnos vašeg djeteta i učitelja, učiteljeva
naklonost prema vašem djetetu, njegova strpljivost, te spremnost da se
poštuju djetetove posebnosti. Npr. možete zamoliti učitelja da ne
ispituje dijete kada ima izrazito slabe dane te da ga ocjenjuje na
osnovu usmenih odgovora ako ima teškoće u pisanju. Važna je i
spremnost učitelja da za vaše dijete učini nešto više, npr. da sa njim
posebno vježba nešto što dijete ne razumije, da ga pokuša smiriti
svojom blizinom i dodirom kada je nemirno, da ga stavi u prvu klupu
blizu sebe, da mu tolerira nemir u klupi, da ga ne kritizira nego da
koristi pohvalu za djetetov trud…
Ako dijete zbog ADHD-a ima Rješenje o individualiziranom pristupu ili
prilagođenom programu važno je kontaktirati stručnjaka za probleme
vašeg djeteta koji će zajedno sa vama i učiteljem dogovorit strategije
najpovoljnije za vaše dijete. Ako u školi vašeg djeteta radi psiholog,
defektolog ili pedagog potražite njihovu pomoć i trudite se zastupati
svoje dijete i njegovo pravo na školovanje u redovnoj školi, njemu
najbližoj, u njegovoj prirodnoj okolini. Surađujte sa sviješću da
biste vi kao roditelj i škola vašeg djeteta trebali imati zajednički
cilj: da vaše dijete bude prihvaćeno i da uči u skladu sa svojim
sposobnostima.
Dijete s ADHD-om i obitelj
Brojna istraživanja pokazuju da pojava ADHD poremećaja uzrokuje
značajan stres u obitelji, posebno ako su simptomi kod djeteta teški i
ako su prisutne dodatne teškoće. Problemi su dodatno pojačani ako i
ostala djeca u obitelji imaju poremećaj (Barkley, 2000).
Odnosi roditelj-dijete često su poremećeni jer različitost
simptomatskog ponašanja navodi roditelje na uvjerenje da je
problematično ponašanje namjerno.Veći je rizik od bračnih problema, a
češća je i pojava depresije kod članova obitelji, jer djetetova
teškoća zahtijeva drugačiji pristup nego što je potrebno kod djece bez
teškoća. Osim toga, od roditelja se zahtijevaju vještine nošenja s
problemom na duge staze zbog njegove kronične prirode, zbog čega i
roditelji trebaju savjetodavnu i/ ili psihoterapeutsku pomoć.
Samohrani roditelji su u posebno stresnoj situaciji.
U nemogućnosti kontrole dječjeg ponašanja i izloženi pritisku okoline
roditelji su često skloni reagiranju na dječje ponašanje na
kontrolirajući i negativan način što samo pojačava problem.
U literaturi nalazimo brojne savjete za roditelje kako pomoći djetetu
sa problemom i samima sebi.
Evo nekih:
Budite realistični u očekivanjima. Mi svi imamo očekivanja od svoje
djece, samo budite sigurni da su vaša realna. Zapamtite, iako dijete
može imati iznadprosječnu inteligenciju, teškoće koncentracije i
hiperaktivnost onemogućavaju adekvatan školski uspjeh. Dijete nije
lijeno! Ako su vaša očekivanja nerealna, ili previsoka neprestano ćete
biti razočarani i ljuti. Na dijete to ima negativan učinak.
Organizirajte svoj dom. Koliko možete odredite vrijeme u koje će
dijete učiti, ići na trening, kada će se ručati, ići na spavanje,
ustajati, igrati na kompjutoru ..Napišite vremena i aktivnosti na
papir, dodajte zgodne crteže ili simbole za svaku aktivnost, budite
sigurni da je dijete sve razumjelo. Ako se nešto povremeno mora
promijeniti objasnite to djetetu unaprijed. Vodite računa da niste
previše zahtjevni! Blaži otkloni u vremenu su dozvoljeni! Organizacija
je važna da bi djetetu pomogli vanjskim utjecajem da se organizira i
da tako lakše upravlja svojim ponašanjem, da bude sigurnije u svoju
okolinu, a ne da izaziva još veće sukobe.
Pomažite kod školskih obaveza. Osigurajte rutine . Neka dijete ima
svoje mjesto za rad i to neka bude mjesto gdje ste primijetili da
najuspješnije i najmirnije radi. Ako mu smetaju TV, radio, slike,
osigurajte mjesto gdje toga nema. AKO VAŠE DIJETE NE MOŽE RADITI DUŽE,
DOGOVORITE PAUZE. Ako mu duže treba da se uhoda, ne prekidajte ga,
promatrajte koliko dugo može koncentrirano raditi. Dogovorite da li se
prije jede i igra, ili se prije uči…Važno je da dijete zna što slijedi
iza čega. Učinite učenje ugodnim Odmori neka budu ispunjeni onom što
dijete voli, ali neka kratko traju. Budite domišljati. Hrabrite svoje
dijete. Nije lako, ali pokušajte ne pomagati ni više ni manje nego što
treba. Ako se dijete lijepo uhodalo, na trenutak se odmaknite od njega
– idite nešto promiješati, popiti vodu i slično i pratite što se
dešava. Ako nemate strpljenja, neka povremeno uskoči netko tko će
dijete razumjeti a dijete ga uvažava.
Navečer uvijek pripremite sa djetetom sve za školu. Neka bude odmoreno
i neka prije škole jede. To pomaže koncentraciji.
Dogovorite nekoliko važnih pravila koje u porodici SVI trebaju
poštivati. Napišite ih na vidljivo mjesto i za sve odredite posljedice
ako ih se ne pridržavate. Posljedice moraju biti pravedne, brze i
nikog ne smiju ponižavati (npr. ako nisi došao kući oko 15 sati kako
je dogovoreno, danas više ne možeš van…). Objasnite djetetu zašto su
pravila važna i zašto ih se trebamo pridržavati. Poštivanje pravila je
važno za djetetovu samokontrolu, a olakšava mu razumijevanje pravila i
u nekim drugim situacijama.
Budite pozitivni. Recite svom djetetu što od njega očekujete i kako da
to učini umjesto da mu govorite što ne želite. Redovito nagradite
svoje dijete za svako pozitivno ponašanje, koliko god vam se malo
činilo- za oblačenje bez komplikacija, za oprane zube, složenu školsku
torbu, dogovoreno vrijeme rada… Nagrada može biti verbalna pohvala,
milovanje po glavi, poljubac, crtež, bodovi, igranje na računalu…za
veći napor i duže pozitivno ponašanje nagrade neka budu veće-igrajte
neku igru zajedno, idite u kino…Dogovorite strategije sa stručnjakom
za bihevioralnu terapiju ako želite. Djeca sa ADHD-om izložena su
većinu vremena negativnim porukama, kritici, grdnji, zato im je
potrebno da za pozitivna ponašanja budu nagrađena.
Budite sigurni da vas je dijete čulo i razumjelo kada ste davali neku
uputu. Najprije morate privući djetetovu pažnju. Gledajte direktno u
njegove oči. Recite mirnim glasom, jasno, kratko i razgovjetno što
želite. Zamolite dijete da ponovi što ste rekli. Ako dajete uputstva
za teži ili složeniji zadatak podijelite ga na dijelove , pa za svaki
korak dajte jednu, najviše dva uputstva. Pohvalite dijete nakon što
izvrši svaki korak.
Budite dosljedni. Obećajte samo ono što ćete izvršiti. Učinite ono što
kažete. Ponavljanje zahtjeva puno puta i prigovaranje ne djeluje. Ako
dijete nije poslušalo, ponovite zahtjev samo jednom tihim glasom . Ako
i nakon toga ne učini što ste dogovorili ranije, primijenite
posljedicu koja je dogovorena.ZABRANJENO JE TJELESNO KAŽNJAVANJE,
DUGOTRAJNE KAZNE, PONIŽAVANJE DJETETA. NE TRAŽITE OD DJETETA ONO ŠTO
ONO NIJE U STANJU IZVRŠITI PA GA ZBOG TOGA KAŽNJAVATI.
Nemojte naglo reagovati. Pričekajte kratko vrijeme prije nego kažete
ili učinite djetetu nešto ružno pa vam poslije bude žao.
Dajte djetetu dovoljno vremena. Ako dijete treba više vremena za
spremanje u školu, oblačenje ili doručak; neka ustane ranije,
organizujte aktivnosti tako da ga ne požurujete i da niste
nestrpljivi, jer se time dijete dezorganizira i zbuni.
Pomozite u sklapanju prijateljstva. Dijete sa ADHD-om teško uči
socijalne vještine. Pozovite kući jedno, najviše dvoje djece u
početku. Ne dozvolite ružne riječi, tučnjavu ili divljanje u vašoj
kući. Nagradite ih za lijepo ponašanje, pripremite im sok, grickalice,
ponekad ih zajedno povedite u kino.. Često svoje dijete nagradite za
lijepo ponašanje prema drugima i tako ga podsjetite kako je to kad se
lijepo ponaša, što u stvari radi.
Nagradite svoje dijete za trud, ne samo za dobre ocjene. Često ćete
samo vi biti ti koji će nagraditi svoje dijete jer će iz testa dobiti
negativnu ocjenu ne zato što nije htjelo ili znalo, već zato što nije
stiglo sve napisati…
Podstičite dijete da govori što radi i što želi učiniti kako biste
podsticali unutrašnj govor koji kod djece sa ADHD – om nije dovoljno
razvijen. Mi svi u usmjeravanju svog ponašanja koristimo unutrašnji
govor. Pokažite primjerom svom djetetu kako razgovarate sami sa sobom
kad ste na nekoga ljuti ali ga niste udarili već ste u sebi govorili
"U redu je. Smiri se. Nije važno"
Relaksirajte se. Radite nešto što volite, a za to vrijeme neka netko u
kog imate povjerenja vodi brigu o vašem djetetu. Vaše dijete je
zahtjevno. Treba vaš brigu, strpljenje, ljubav i potporu. Ako ste
iscrpljeni, nemojte se optuživati. Potražite pomoć za sebe i svoju
porodicu
Što se još može učiniti?
ADHD je složeni problem. Ne odnosi se samo na vaše dijete već i na
vašuporodicu, učitelje i vršnjake vašeg djeteta. Stoga su i uspješne
intervencije najčešće timske: učestvuju porodica, škola, liječnik,
stručnjak za mentalno zdravlje.
Koriste se stimulativni i drugi lijekovi, djeluje se na okolinu,
ponašanje djeteta, ili se kombinuje sve zajedno. Tretman ne djeluje
toliko na akutno stanje, koliko na hronično, stoga intervencije dugo
traju. Ako je dijete izrazito nemirno a edukacijsko-psihološke
intervencije ne daju rezultate, može se pokušati korištenjem
stimulativnih lijekova no o tome se treba savjetovati sa dječjim
psihijatrom ili neurologom, jer mada su promjene pozitivne, postoje i
neke negativne popratne posljedice sa kojima se treba upoznati.