usporedne osobitosti građe hipofize u konja, psa, dobrog dupina i plavobijelog dupina sadržaj 1. uvod 5 2. pregled dosadašnjih istr

USPOREDNE OSOBITOSTI GRAĐE HIPOFIZE
U KONJA, PSA, DOBROG DUPINA I PLAVOBIJELOG DUPINA
SADRŽAJ
1. UVOD 5
2. PREGLED DOSADAŠNJIH ISTRAŽIVANJA 6
2.1. Embrionalni razvoj hipofize 6
2.2. Makroskopska građa hipofize i topografski odnosi 7
2.3. Mikroskopska građa hipofize 8
2.4. Hormoni hipofize 10
2.5. Hipofiza morskih sisavaca 11
2.6. Biologija dobrog dupina 12
2.7. Biologija plavobijelog dupina 12
3. MATERIJAL I METODE 14
3.1. Životinje 14
3.2. Uzimanje uzoraka i metode obrade 15
3.2.1. Bojenje hemalaunom i eozinom (HE) 15
3.2.2. Bojenje tkiva Mallory metodom (Mallory) 15
3.2.3. Bojenje tkiva po Massonu (Masson) 16
3.2.4. Bojenje tkiva metakromazijom toluidinskim modrilom (Toluidin)
16
3.2.5. Bojenje Periodic Acid-Schiff metodom (PAS) 16
4. REZULTATI 17
4.1. Hipofiza konja 17
4.2. Hipofiza psa 17
4.3. Hipofiza dobrog dupina 23
4.4. Hipofiza plavobijelog dupina 29
5. RAZMATRANJE 31
4. ZAKLJUČCI 35
4. POPIS LITERATURE 36
4. SAŽETAK 38
4. SUMMARY 39
4. ŽIVOTOPIS 41
4
1. UVOD
Morski sisavci se sustavno istražuju tek posljednjih dvadesetak
godina, te su ukupne znanstvene spoznaje o njima još uvijek male, kako
u području morfologije i fiziologije, tako i drugim biološkim
znanostima u kojima se istražuju. Zbog toga je zanimljivo istraživanje
osnovne morfologije organa morskih sisavaca, a pogotovo njeno
uspoređivanje među pojedinim vrstama morskih sisavaca, te sa
različitim vrstama kopnenih sisavaca. Za potrebe ovog istraživanja od
domaćih životinja su odabrani konj i pas kao predstavnici dviju
osnovnih skupina životinja, a to su biljožderi i mesožderi. Od morskih
sisavaca su odabrani dobri dupin kao jedini stalni stanovnik
Jadranskog mora, te plavobijeli dupin koji se povremeno nalazi u
Jadranskom moru, a inače je stalni stanovnik Sredozemnog mora
(GOMERČIĆ i SUR., 1994). Dupini koji su obuhvaćeni ovim istraživanjem,
uginuli su u prirodi i pronađeni su na hrvatskoj obali Jadranskog
mora. Sve vrste dupina najstrože su zaštićene Zakonom o zaštiti
prirode Republike Hrvatske.
U istraživanjima morflogije i fiziologije morskih sisavaca neurologija
i endokrinologija postaju predmeti sve intenzivnijih i opsežnijih
istraživanja. Unatoč tome u dostupnoj znanstvenoj i stručnoj
literaturi nema puno podataka o hipofizi morskih sisavaca. Slabo je
poznata detaljnija mikroskopska anatomija većine organa, a tako i
hipofize morskih sisavaca. Sve što je do sada istraženo, napravljeno
je klasičnim histološkim bojenjem hemalaunom i eozinom, te bi bilo
zanimljivo istražiti hipofizu primjenom i drugih metoda histoloških
bojenja. Pri odabiru tih metoda postoje određena ograničenja kod
njihove primjene zbog toga što uzorci organa potječu od dupina koji su
kao najstrože zakonski zaštićene životinje, uginuli u prirodi, te su u
trenutku njihova nalaska i uzorkovanja organa najčešće već nastupile
određene postmortalne promjene.
Cilj ovog istraživanja je opisati osnovnu mikroskopsku građu hipofize
dobrog i plavobijelog dupina, usporediti ih međusobno, te ih
usporediti sa osnovnim dijelovima dobro opisane hipofize konja i psa.
5
2. DOSADAŠNJE SPOZNAJE
2.1. Embrionalni razvoj hipofize
Tijekom embrionalnog razvoja hipofiza se dijelom razvija od ektoderma
usne šupljine,a dijelom od neuroektoderma. Neurohipofiza nastaje kao
izbočina dna diencefalona (infundibulum) koji raste prema dolje poput
drška koji ostaje povezan s mozgom. Adenohipofiza nastaje kao vrećasta
izbočina ektoderma na krovu primitivne usne šupljine embrija,
neposredno ispred ždrijelne membrane (Rathkeova vreća) i raste prema
gore. Rathkeova vreća se pojavljuje u ljudskog embrija od trećeg
tjedna kao izbočina krova usne šupljine koja raste dorzalno prema
infundibulumu. Poslije se ta vreća odvaja od usne šupljine, njezin
prednji zid zadeblja, tako da se šupljina Rathkeove vreće smanji na
usku pukotinu. Krajem drugog mjeseca ona izgubi vezu s usnom šupljinom
i potpuno prianja uz infundibulum (SADLER, 1996.; JUNQUEIRA, 2005.).
Predni režanj hipfize ili adenohipofiza nastaje intenzivnom
proliferacijom stanica prednjeg zida Rathkeove vreće, a malo
produženje toga režnja raste duž infundibuluma kojega pri tome obavija
čineći pars tuberalis. Stražnji zid Rathkeove vreće razvije se u pars
intermedia. Stražnji režanj hipofize ili pars nervosa nastaje od
infundibuluma, a sastoji se od neuroglija stanica i živčanih vlakana,
koja dolaze iz hipotalamusa (SADLER, 1996.).
Slika 1 A i B. Embrionalni razvoj hipofize (A) i shematski prikaz
građe hipofize u pojedinih vrsta sisavaca (B). Preuzeto iz Primjenjene
veterinarske histologije (BANKS, 1993.).
6
2.2. Makroskopska građa hipofize i topografski odnosi
Hipofiza ili pituitarna žlijezda je endokrina žlijezda koja putem
svojih hormona ima važnu funkciju u regulaciji metabolizma, rasta i
reprodukcije organizma. Nalazimo je na bazi mozga gdje leži u udubini
klinaste kosti tzv. turskom sedlu (sella turcica), obavijena naborom
čvrste moždane ovojnice (diaphragma sellae turcicae durae matris) koja
se sastoji od dorzalnog i ventralnog lista. Na dorzalnom listu postoji
otvor (foramen diaphragmatis) koji u čovjeka čvrsto prilježe uz
infundibularni držak. U konja je vrlo širok, obuhvaća gotovo opseg
hipofize, dok u psa prekriva samo dorzo-kaudalni dio. Infundibularni
držak kranijalno je omeđen chiasmom opticum i tractus opticusom,
kaudalno se nalaze pedunculus cerebri i corpus mamillare, a lateralno
je omeđen uzdignućima na bazi mozga, lobus piriformis (ELLENBERGER i
BAUM, 1943.).
Hipofizu opskrbljuju krvlju dvije skupine arterija, koje potječu od
unutrašnje karotidne arterije. Sa gornje strane, desna i lijeva
dorzalna hipofizna arterija opskrbljuju eminenciju medijanu i držak, a
ventralno, desna i lijeva ventralna hipofizna arterija opskrbljuju
neurohipofizu i malim dijelom držak (JUNQUEIRA, 2005.).
Obzirom na embrionalni razvoj hipofizu zapravo čine dvije žlijezde:
neurohipofiza i adenohipofiza. Neurohipofiza se razvija od
neuroektoderma, čine ju pars nervosa i infundibulum, a adenohipofiza
potječe od ektoderma usne šupljine, a čine ju pars distalis seu
glandularis, pars tuberalis seu infundibularis i pars intermedia. Što
se tiče odnosa u smještaju adenohipofize i neurohipofize postoje
razlike s obzirom na vrstu pa tako u dupina, psa i konja adenohipofiza
okružuje neurohipofizu, dok se u čovjeka neurohipofiza nalazi kaudalno
od adenohipofize. Između adenohipofize i neurohipofize nalazi se
hipofizna šupljina koja u konja nedostaje. Postoji i šupljina
infundibuluma koja komunicira sa trećom moždanom klijetkom. U konja
završava sužavajući se u području prijelaza infundibuluma u hipofizu,
a u psa se nastavlja u hipofizu. Infundibularnim drškom je hipofiza
pričvršćena na bazi mozga. Čini ga infundibulum obavijen sa pars
tuberalis adenohipofize (BLOOM I FAWCET, 1994.).
7
2.3. Mikroskopska građa hipofize
Gornje hipofizne arterije tvore primarni kapilarni splet fenestriranih
kapilara, koje opskrbljuju držak i medijano uzdignuće kao dio
hipotalamusa. One se udružuju u vene koje se u adenohipofizi ponovno
raspu u sekundarni kapilarni splet. Taj hipofizni portalni sustav vrlo
je važan za regulaciju funkcije stanica adenohipofize, nosi
neurohormone od eminencije medijane do adenohipofize.
Infundibulum grade nemijelizirana živčana vlakna uz koja se vide krvne
žile te brojne stanice okruglih ili izduženih jezgri. Pars distals je
najveći dio hipofize. Gradi ga bogati splet kapilara između kojih su
smještene brojne žljezdane stanice, kao i nešto fibroblasta koji
proizvode retikulinska vlakna za potporu tračcima žljezdanih stanica.
Između endotelnih stanica portalnog sustava veći je razmak tako da su
stijenke krvnih žila porozne te omogućavaju lakšu izmjenu tvari i
hormona. Žljezdane stanice se nalaze u nepravilno raspoređenim
nakupinama, a stroma nije povezana. Te su stanice s obzirom na njihov
afinitet prema bojama podijeljene na kromofobne i kromofilne.
Kromofobne stanice boje se blijedo, a elektronskim mikroskopom mogu se
razlikovati dvije populacije. Jedna sadržava malo zrnaca, a druga ih
uopće nema. Obično sadrže manje citoplazme nego kromofilne stanice no
bez obzira na to gotovo i nema razlike u veličini. Pretpostavlja se da
kromofobne stanice čine i do 65% od ukupnog broja stanica u pars
distalis ali novija istraživanja otvaraju mogućnost da su mnoge
kromofobne stanice zapravo trenutno djelomično degranulirane
acidofilne ili bazofilne stanice zato što se broj granula koje stanica
sadrži razlikuje s obzirom na to da li se stanica nalazi u fazi
akumulacije ili oslobađanja svojih proizvoda. Kromofilne stanice s
obzirom na afinitet prema bazičnim ili kiselim bojama, dijele se na
bazofilne i acidofilne stanice (JUNQUEIRA, 2005.).
Među acidofilnim dominiraju velike stanice s okruglom ili ovalnom,
nešto blijeđom jezgrom u odnosu na manje acidofilne stanice. Imaju
dobro razvijen Golgijev kompleks s malim mitohondrijima.
Imunocitokemijski i elektronskim mikroskopom razlikuju se dva tipa
acidofilnih stanica, somatotropne (STH stanice) koje su najbrojnije u
prednjem režnju hipofize, a proizvode somatotropni hormon (hormon
rasta) i mamotropne (lactotropne) jajolikog ili poligonalnog oblika
koje proizvode prolaktin
8
(PRL). Što se tiče bazofilnih stanica razlikuju se tri tipa, a to su:
tirotropne, za koje se čini da uglavnom nisu u kontaktu s kapilarama i
proizvode tirostimulirajući hormon (TSH), zatim kortikotropne stanice
koje su okrugle ili jajolike, a proizvode adrenokortikotropni hormon
(ACTH) i konačno gonadotropne stanice koje se obično nalaze uz
kapilare i proizvode folikulo-stimulirajući hormon (FSH) i
luteinizirajući hormon (LH).
Osim navedenih postoje i tzv. folikularne (zvijezdaste) stanice s
mikrovilima i trepetiljkama. Obično se nalaze u skupinama tako da
međusobno zatvaraju manji prostor čineći folikul (cistu) po čemu su i
dobile naziv. Njihova funkcija je nepoznata.
Pars tuberalis čine brojne krvne žile i vlaknate strukture slične
vezivnim vlaknima između kojih su brojne izdužene jezgre. Tu se nalaze
i tipične stanice adenohipofize. Ljevkastog je oblika i okružuje
infundibulum neurohipofize. Radi se o najbolje vaskulariziranom
području hipofize. Među kapilarama se nalaze i nakupine epitelnih
stanica najčešće kubičnog oblika. One su i jedine stanice u hipofizi u
kojima možemo pronaći glikogen. Do sada je nepoznato da li uopće i
kakve hormone proizvode stanice pars tuberalisa (JUNQUEIRA, 2005.).
Pars intermedia nalazimo u psa i konja, u čovjeka je rudimentaran, dok
u dupina nedostaje. Nastaje od stražnje stijenke Rathkeove vreće. Čine
ga blijede bazofilne stanice koje sadrže mala sekretna zrnca. Obično
se nalaze i veće poligonalne epitelne stanice bogate mitohondrijama.
Ovo područje proizvodi melanostimulirajući hormon (MSH), (BLOOM I
FAWCET, 1994.).
Pars nervosa je građen od aksona hipotalamičkih neurona.Kod tih aksona
su tipična mnogobrojna proširenja po cijeloj dužini u kojima se nalaze
neurosekretna zrnca. Na krajevima aksona se također nalaze nakupine
neurosekretnih zrnaca tzv.Herringova tjelešca. Tu se nalaze i
razgranate glija-stanice tzv. pituiciti. Žljezdane stanice ne
nalazimo. U pars nervosa se oslobađaju dva hormona, oksitocin (OT) i
antidiuretički hormon (ADH).
9
2.4. Hormoni hipofize
Hormoni su molekule koje u organizmu imaju ulogu kemijskih glasnika.
Otpuštaju ih specifične stanice, nazvane endokrine stanice. Za razliku
od egzokrinih stanica, koje izlučuju u tjelesne šupljine ili na
površinu tijela, endokrine stanice izlučuju direktno u krv ili limfu.
Endokrine stanice udružene u nakupine ili tračke, tvore endokrine
žlijezde.
Hipofiza je zbog embrionalnog podrijetla funkcionalno i anatomski
povezana s hipotalamusom na bazi mozga. U hipotalamo-hipofiznom
sustavu postoje tri mjesta koja stvaraju i otpuštaju tri vrste
hormona. Prvu skupinu čine peptidi koje stvaraju nakupine sekrecijskih
neurona hipotalamusa, supraoptička i paraventrikularna jezgra. Aksoni
tih neurona prenose hormone do svojih završetaka koji završavaju u
neurohipofizi. Drugu skupinu hormona (peptide) stvaraju neuroni
dorzomedijalne, ventromedijalne i infundibularne jezgre hipotalamusa.
Prenose ih aksoni koji završavaju u eminenciji medijani, gdje ih
skladište i otpuštaju u kapilarnu mrežu. Od eminencije medijane se
tzv. primarnim hipofiznim portalnim sustavom prenose do adenohipofize.
Treću skupinu hormona čine proteini i glikoproteini koje stvaraju
stanice pars distalis i oslobađaju ih u sekundarnu kapilarnu mrežu
portalnog sustava. Ova kapilarna mreža okružuje sekrecijske endokrine
stanice i odvodi hormone u krvotok (HORVATH i KOVACS, 1994).
Većinom, svaki tip stanice proizvodi samo jedan hormon. Iznimka je
gonadotropna stanica, koja proizvodi dva hormona. Ti hormoni imaju
vrlo raznolike fiziološke uloge, upravljaju funkcijom gotovo svih
endokrinih žlijezda, upravljaju izlučivanjem mlijeka te metabolizmom
mišića, kosti i masnog tkiva. Aktivnost stanica u pars distalis
kontrolira nekoliko mehanizama. U glavnom mehanizmu sudjeluju peptidni
hormoni, koji se sintetiziraju u nakupinama neurosekrecijskih stanica
u hipotalamusu, a pohranjuju se u eminenciji medijani. Zovu se
hipotalamički hormoni koji oslobađaju (engl. releasing hormones). Kada
se oslobode dospijevaju u pars distalis putem primarnog i sekundarnog
kapilarnog spleta. Dva takva hormona djeluju na specifične stanice u
pars distalis tako da inhibiraju oslobađanje hormona (hipotalamički
hormoni koji inhibiraju). Hipotalamički neuroni kontroliraju rad
hipofize i mnoge tjelesne funkcije. Brojni podražaji iz okoline, a i
oni nastali u mozgu mogu oštetiti rad hipofize, potom i rad brojnih
organa i tkiva. Drugi
10
glavni kontrolni mehanizam je izravni učinak hormona stimuliranih
endokrinih stanica na oslobađanje peptida iz eminencije medijane i
pars distalis.
U adenohipofizi hormoni nastaju i oslobađaju se ranije spomenuti ACTH,
FSH, LH, MSH, STH, TSH, PRL, dok se u neurohipofizi samo oslobađaju
hormoni nastali u hipotalamusu OT, ADH (HORVATH i KOVACS, 1994.).
2.5. Hipofiza morskih sisavaca
Hipofiza u kitova zubana i kitova usana slične je morfologije i
pogledom na ventralnu površinu baze mozga doima se prilično širokom.
Rani istraživači bili su impresionirani njenom veličinom u plavetnog
kita kod kojeg je težila 53,5 grama, iako je to zanemarivo u usporedbi
sa masom životinje. Veći dio hipofize čini tkivo adenohipofize.
Neurohipofiza je od adenohipofize odvojena meningealnim septumom, a
nježna je i građena od pars nervosa, infundibuluma i medijane
eminencije. Rezidualnog lumena i pars intermedija nisu prisutni u ovih
životinja. Adenohipofiza je građena od kromofobnih, bazofilnih i
eozinofilnih stanica (OELSCHLÄGER I OELSCHLÄGER, 2002.). Nedostatak
pars intermedia hipofize opisan je i u plavobijelog dupina, te na taj
način neurohipofiza poput krakova urasta u adenohipofizu čime se među
njima ostvaruje neposredni kontakt (LUCIĆ, 2002.).
Adenohipofiza kitova proizvodi skupinu hormona koji djeluju direktno
na ciljano tkivo, kao što su hormon rasta, prolaktin i gonadotropini,
ali izlučuje i hormone koji su modulatori aktivnosti drugih endokrinih
žlijezda, kao što su adenokortikotropni hormon i tireotropin ili
tireostimulirajući hormon. Također je utvrđena identičnost ACTH
velikog sjevernog kita sa istim hormonom u čovjeka kao i velika
sličnost TSH plavetnog kita i ostalih kopnenih sisavaca. Jednako tako,
istraživanja su potvrdila da sintetski ACTH i goveđi TSH u dobrog
dupina i bijelog kita izazivaju fiziološki odgovor ciljnih organa što
također govori o homologiji hormona hipofize među različitim skupinama
sisavaca (AUBIN, 2002.).
11
2.6. Biologija dobrog dupina
Dobri dupin, Tursiops truncatus (Montagu, 1821), je robusnijeg izgleda
u usporedbi s ostalim vrstama dupina. Osim zbijenijeg tijela i glava
je takva, s kratkim i nešto debljim kljunom. Zbog varijacija, unutar
vrste, u veličini, obliku i boji tijela najčešće se govori o dvije
varijante, manji dupin koji živi u obalnom području i veći u otvorenom
moru i oceanima. Boja tijela varira od svijetlo sive do tamno sive ili
sivo smeđe, pri čemu je najtamnija na leđima, postrance prelazi u
svijetliju da bi na trbuhu postala bijeličasta ili blago ružičasta.
Leđna peraja položena je na sredini leđne crte, srpolikog oblika,
tamno obojena, s tim da joj oblik individualno varira tako da služi za
razlikovanje pojedinih jedinki. Po Leatherwood-u i sur. (1983.) nije
rijetko da nedostaje u pojedinih jedinki koje žive u polarnom
području. Dužina tijela kreće se od 1,9 do 3,9 m, prosječna masa je
oko 275 kg, s tim da su ženke nešto sitnije od mužjaka. Dužina tijela
novorođenih dupina iznosi od 0,85 do 1,3 m, masa od 15 do 30 kg.
Vrijeme laktacije traje 18 mjeseci pa i do 2 godine. Životni vijek je
oko 40 godina, a procjena dobi se prvenstveno temelji na izgledu
zubala. Hrane se raznim vrstama riba i beskralježnjaka. Populacije
koje žive u obalnim područjima svoj način hranjenja prilagođavaju
aktivnostima ribara, hraneći se otpatcima ribarenja ili kradu ulov iz
mreža. Nastanjuju gotovo sva svjetska mora i oceane s tim da obalne
populacije ulaze duboko u zaljeve, lagune, luke, ušća i rijeke po
nekoliko milja uzvodno. Stanje populacije dobrog dupina u Hrvatskom
dijelu Jadranskog mora procijenjuje se na oko 220 jedinki (GOMERČIĆ i
SUR.1998.). Dobri dupin je jedina vrsta koja trajno živi i razmnožava
se u Jadranskom moru.
2.7. Biologija plavobijelog dupina
Plavobijeli dupin, Stenella coeruleoalba ( Meyen, 1833.) životinja je
tanjeg, izduženog kljuna što je jedna od glavnih značajki cijelog roda
koji je po tome i dobio ime, a ime vrste opisuje i osnovnu boju
životinje. Lateralna površina tijela na sebi ima karakteristične crne
pruge, jednu od oka do anusa i drugu od oka do kranijalnog prihvata
prsne peraje. Taj dio tijela nosi i dobro vidljivu bijelu traku oblika
slova „V“ koja počinje
12
oko oka i pruža se s dva kraka prema leđnoj peraji. Osnovna boja
tijela u području leđa varira od svijetle sive, do tamno sive ili
plavo sive, dok je trbuh bijeli do svjetlo ružičast ( LEATHERWOOD I
SUR., 1983.; ARCHER I PERRIN, 1999.). Glava je laganija sa područjem
melona koje je, dobro izraženim pregibom, odvojeno od kljuna. Broj
zuba iznosi 78-106 / 78-110 (CARWARDINE, 1995.). Prosječna duljina
tijela ovog dupina iznosi od 1,8 do 2,5 m, pri čemu su ženke nešto
manje i lakše od mužjaka, iako podaci dobiveni na sredozemnoj
populaciji govore o nepostojanju spolnog dimorfizma. Spolnu zrelost
dosežu pri duljini tijela od 1,8 do 1.9 m, a rađaju se dugi oko 1 m.
Mase su od 90 do 150 kg (CARWARDINE, 1995.).
Najviše su istraživani u sjeverozapadnim morima Tihog oceana gdje je
ustanovljeno da imaju produženu sezonu parenja koja traje tijekom
cijele zime, proljeća, a moguće i tijekom kasnog ljeta. Smatra se da
gravidnost traje oko 12 do 13 mjeseci (ARCHER i PERRIN, 1999.).
Prosječna laktacija traje od 6 do 12 mjeseci iako ima podataka da neke
jedinke još u drugoj godini starosti nisu odbijene od sise, s tim da
mladunčad u dobi od tri mjeseca uzima i drugu hranu. Jedinke spolno
sazrijevaju u dobi od 5 do 6 godina. Ženke u prosjeku rađaju jedno
mladunče svake tri godine. Prosječan životni vijek procjenjuje se na
25 do 30 godina. Žive u jatima koja u oceanima broje i više stotina
jedinki, dok su u manjim morima uočene manje skupine. U prirodi su
prepoznatljivi po izrazitoj aktivnosti pri površini voda u smislu
čestog iskakanja s karakterističnim položajima tijela. Hrane se ribom,
glavonošcima, mekušcima i rakovima. Mogu se pronaći u svim tropskim i
subtropskim, toplim morima. Smatraju se i stalnim stanovnicima
Sredozemnog mora dok su u Jadranskom moru samo povremeno uočeni
(GOMERČIĆ i SUR. 1994.; BEARZI i SUR., 1998.).
13
3. MATERIJAL I METODE
3.1. Životinje
Istraživanje je provedeno na hipofizama ukupno četiri životinje. Po
jedna hipofiza uzeta je od konja i psa. Korišteni su organi iz zbirke
konzerviranih anatomskih preparata domaćih životinja koji se koriste
za nastavu iz anatomije u Zavoda za anatomiju, histologiju i
embriologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uzorak
hipofize konja potječe od starije životinje koja je korištena u
kliničkoj nastavi, a na kraju je i eutanazirana u Klinici za
kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju. Pas čija je hipofiza korištena
u ovom radu, eutanaziran je u Zavodu za opću patologiju i patološku
morfologiju za potrebe nastave na fakultetu. Obje životinje
eutanazirane su tijekom 2006. godine. Hipofize konja i psa na neki
način, poslužile su kao kontrolni uzorak, budući da je njihova osnovna
mikroskopska građa već dosta istraživana.
Hipofize dupina uzete su iz zbirke konzerviranih organa dupina u
okviru znanstveno-istraživačkog projekta «Zdravstvene i ostale
biološke osobitosti sisavaca Jadranskoga mora» (voditelj projekta:
prof. dr. sc. Hrvoje Gomerčić, 2006.) u Zavodu za anatomiju,
histologiju i embriologiju. Po jedna hipofiza uzeta je od plavobijelog
dupina (Stenella coeruleoalba) i dobrog dupina (Tursiops truncatus).
Obje vrste su u Hrvatskoj najstrože zaštićene prema Pravilniku o
zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia) Zakona o zaštiti prirode,
donesenom 17. svibnja 1995. godine i obje životinje uginule su u
prirodi.
Plavobijeli dupin (D27) je stariji mužjak, ukupne tjelesne dužineod
198 cm i mase od 99 kg. Prema metodi GLG (Growth Layer Groups)
brojanja slojeva dentina zuba starost životinje je procijenjena na oko
11 godina. Dupin je uočen i praćen dva dana u rijeci Krki kod Skradina
gdje je uginuo u prisustvu djelatnika Nacionalnog parka Krka, 23.
lipnja 1999. godine. Odmah po uginuću životinja je ohlađena na
temperaturi 4°C, a zatim prebačena u zamrzivač na temperaturu od
-18°C, te je sljedećeg dana dopremljena na Veterinarski fakultet u
Zagreb gdje je obavljena razudba. Pri tome su uzeti različiti
14
uzorci organa, među kojima i hipofiza životinje, kao i kompletan
kostur koji se također čuva u zbirci kostura morskih sisavaca u istom
zavodu.
Dobri dupin (D141) je mlađa ženka, dužine 282 cm i mase 197 kg,
pronađena na obali otoka Murtera 19. listopada 2005. godine. Tijelo
uginulog dupina dopremljeno je u Zagreb i obrađeno na Veterinarskom
fakultetu.
3.2. Uzimanje uzoraka i metode obrade
Za potrebe ovog istraživanja korištene su histološke metode bojenja
kojima su prikazane tkivne komponente hipofiza istraženih životinja.
Mikroskopski preparati su analizirani istraživačkim mikroskopom, Nikon
– Microphot FXA i stereomikroskopom Nikon – SMZ - U, te snimljeni
digitalnom kamerom, Sony – CCD IRIS / RGB Color Video Camera. Dobivena
digitalna fotografija snimljena je u osobno računalo i obrađena
aplikativnim softwareom Adobe Photoshop 7.0.
3.2.1. Bojenje hemalaunom i eozinom (HE)
Uzorci hipofiza namijenjeni proučavanju morfologije fiksirani su u 4%
neutralnom formalinu. Nakon fiksacije u formalinu, materijal je
dehidriran te uklopljen u parafinske blokove koji su zatim rezani na
odsječke debljine 0,5 - 3 μm. Nakon deparafiniranja u ksilolu i
padajućim koncentracijama etanola, obojeni su hemalaunom i eozinom.
Uzorci su zatim isprani vodom, dehidrirani, te uklopljeni u kanadski
balzam i dobiveni su trajni mikroskopski preparati (ROMEIS, 1968.).
3.2.2. Bojenje tkiva Mallory metodom (Mallory)
Deparafinirani tkivni odsječci su tretirani otopinom 0,5% kiselog
fuksina i vodenom otopinom anilinskog plavila-oranža-G po ROMEISU
(1968.). Ova metoda je diferencijalna histološka metoda kojom se
različite vrste tkiva u uzorku istraživanog organa, različito oboje.
Materijal jezgre se oboji crveno, kolagena vlakna plavo, kao i sluz,
amiloid i osnovna hrskavična tvar, crvena krvna zrnca i mijelin su
žuti, kromatofobne stanice ostaju sive boje (ROMEIS, 1968.).
15 16
3.2.3. Bojenje tkiva po Massonu (Masson-trichrome)
Ovo diferencijalno tkivno bojenje temelji se na tri Massonove boje, a
to su Massonov light green, Massonov kiseli fuksin i Massonovo
anilinsko plavilo. Nakon obrade uzoraka ovim bojama, jezgre se oboje
crno, citoplazma i njeni elementi se oboje crveno, mišićna vlakna su
crvena, narančasta postaju crvena krvna zrnca, a kolagena vlakna i
mucin se oboje zeleno ili plavo (ROMEIS, 1968.).
3.2.4. Bojenje tkiva metakromazijom s toluidinskim modrilom (Toluidin)
Ova metoda koristi se za bojenje sulfatnih mukopolisaharida koji se
oboje metakromatski crveno do ljubičasto. Karioplazma u stanici oboji
se plavo. Pojam metakromazija označava sposobnost tkiva da se oboji
različitim nijansama unatoč tretiranju s istom bojom (ROMEIS, 1968.).
3.2.5. Bojenje tkiva Periodic Acid-Schiff –metodom (PAS)
Periodic acid-Schiff metoda po Mc Manusu (PAS) se temelji na
oksidaciji polisaharida s perjodnom kiselinom uz nastanak aldehidnih
skupina nakon tretiranja s Schiffovim reagensom. Na to se dodaje
bazični fuksin koji se veže duž lanca polisaharida dajući crveno do
purpurno obojenje. Metoda je provedena na parafinskim odsječcima tkiva
(ROMEIS, 1968.).
4. REZULTATI
4.1. Hipofiza konja
Na poprečnom presjeku hipofize konja jasno se vide sva tri dijela od
kojih je sastavljena žlijezda. Od drška hipofize protežu se vlakna
pars nervosa u unutrašnjost žlijezde. Pars nervosa je sa svih strana
okružen stanicama adenohipofize. Dobro se uočava i pars intermedia
koji se nalazi između pars nervosa i pars distalis. Oko infundibuluma
i pars nervosa vide se brojne krvne žile koje se protežu duž pars
intermedija i razgranavaju po ostatku žlijezde (slika 2).
Slika 2. Podužni presjek hipofize konja (pn, pars nervosa; pi, pars
intermedia; pd, pars distalis). Masson, 0,4 x 2,5; mjerilo 3 mm.
Unutar pars nervosa se vide brojna živčana vlakna bez mijelinskih
ovojnica između kojih se vide i jezgre pojedinačnih stanica koje
odgovaraju pituicitima, specifičnim glija stanicama pars nervosa
hipofize. Živčana vlakna i pojedinačni stanični elementi neurohipofize
konja ne pokazuju PAS reakciju.
pn
pi
pd
17
Unutar pars intermedia vide se okruglaste ili ovalne jezgre gusto
raspoređenih okruglastih stanica koje se hemalaunom i eozinom boje
blago bazofilno. Plavo se oboje i Mallory – bojenjem, metakromazijom
toluidinom kao i Masson – trichrom bojenjem (slika 3). PAS reakcija u
stanicama pars intermedia hipofize konja je vrlo slaba.
Slika 3. Stanice pars intermedia konja. HE, 40 x 2,5; mjerilo 50 μm.
Pars distalis hipofize konja pokazuje mnoštvo stanica među kojima se
dobro razlikuju kromofobne od kromofilnih stanica, a među njima je
uočljiva razlika bazofilnih i acidofilnih stanica. Sve tri vrste
stanica dobro se razlikuju svim metodama bojenja.
Kromofobne stanice ostaju neobojene kod svih primjenjenih bojenja,
osim kod PAS reakcije gdje se ove stanice ne mogu diferencirati od
kromofilnih stanica. Na podužnom i poprečnom presjeku hipofize konja
uočljiva je ravnomjerna zastupljenost kromofobnih stanica u svim
dijelovima pars distalis počevši od rubnog dijela prema unutrašnjem
dijelu, odnosno prema pars intermedia i pars nervosa. Kromofobne
stanice su većinom pojedinačne, a rjeđe i kao male nakupine od dvije
do tri stanice.
18
Kromofilne stanice pars distalis hipofize konja jasno se razlikuju.
Bazofilne stanice imaju jasno izraženu okruglu ili ovalnu, tamnije
obojenu jezgru. Citoplazma im je obojena svjetlijom plavom bojom u
svim primjenjenim metodama bojenja. Pokazuju i umjerenu PAS reakciju
koja je po intenzitetu slična ostalim stanicama pars distalis (slika 4).
Slika 4. Stanice pars distalis hipofize konja. PAS, 40 x 2,5; mjerilo
50 μm.
Na poprečnom presjeku vide se različito oblikovane nakupine bazofilnih
stanica koje su veće u središnjem dijelu pars distalis hipofize nego u
njegovom rubnom dijelu. Ista slika vidljiva je i na podužnom presjeku
kada se preparat cijele hipofize konja promatra od rubnog dijela
organa prema pars intermedia i pars nervosa. Bazofilne stanice su po
brojnosti najzastupljenije.
Acidofilne stanice su dobro uočljive. Bojenjem po Massonu, a pogotovo
Mallory – bojenjem, ove stanice su izrazito crveno obojene i pod
velikim povećanjima se dobro vidi njhova granuliranost. Stanice su
velike, različito oblikovane, a dobro se vidi i tamno obojena okrugla
ili ovalna jezgra. Acidofilne stanice pars distalis hipofize konja
nisu tako brojne kao bazofilne, ali se uočavanju veće nakupine na
rubnim dijelovima pars distalis
19
hipofize. Raspoređene su u manjim ili većim nakupinama koje na
mjestima oblikuju duže ili kraće tračke (slika 5).
Slika 5. Stanice pars distalis hipofize konja. Mallory, 40 x 2,5;
mjerilo 50 μm.
U pars distalis hipofize konja na mjestima se jasno vide nježni
vezivnotkivni tračci koji okružuju nakupine stanica. Ovakva
režnjevitost intenzivnije je izražena u blizini većih krvnih žila, ali
se postepeno smanjuje i gubi, što je najbolje uočljivo bojenjem po
Massonu (slika 6, slika 7).
Slika 6. Slika 7.
Pars distalis hipofize konja, vezivnotkivni tračci obojeni su zelenom
bojom. Masson; 40 x 2,5 (slika 6); mjerilo 50 μm i 20 x 2,5 (slika 7);
mjerilo 100 μm .
acidofilna
stanica
kromofobna
stanica
nakupina
bazofilnih
stanica
20
4.2 Hipofiza psa
Na poprečnom presjeku hipofize psa jasno se uočavaju sva tri dijela
žlijezde. Stanice adenohipofize u potpunosti okružuju pars nervosa.
Dobro je vidljiv i pars intermedia, smješten između pars nervosa i
pars distalis. Prisutne su i krvne žile koje su najgušće raspoređene u
pars nervosa.(slika 8).
Slika 8. Podužni presjek hipofize psa (pd, pars distalis; pi, pars
intermedia; pn, pars nervosa) Masson, 0,4 x 2,5; mjerilo 3 mm.
Pars nervosa uglavnom čine nemijelizirana živčana vlakna između kojih
su brojne krvne žile kao i stanice s ovalnim jezgrama koje bi
odgovarale pituicitima. Stanice ovog dijela hipofize psa ne pokazuju
PAS reakciju.
Unutar pars intermedia vide se gusto raspoređene stanice s okruglastim
ili ovalnim jezgrama od kojih su neke neobojene, dok su druge obojene
blago bazofilno i to kod svih korištenih metoda bojenja, osim PAS
metode gdje je reakcija slaba.
pn
pi
pd
21
Pars distalis hipofize psa čine mnogobrojne stanice među kojima se
razlikuju kromofobne od kromofilnih stanica, a među njima je uočljiva
razlika bazofilnih i acidofilnih stanica. Kromofobne stanice ostaju
neobojene kod svih primjenjenih bojenja. Pojavljuju se pojedinačno i u
manjim skupinama. Među kromofilnim stanicama dobro se razlikuju
bazofilne i acidofilne stanice. Bazofilne stanice su plavo obojene, sa
okruglim do ovalnim jezgrama s vidljivom zrnatom građom citoplazme.
Acidofilne stanice imaju okrugle ili ovalne jezgre i granule u
citoplazmi. Acidofilne stanice su intenzivnije crveno obojene pri čemu
se posebno ističu kod bojenja po Massonu, a pogotovo po Malloryu gdje
se boje žarko crveno. Vidljive su nakupine acidofilnih stanica na
prijelazu pars distalis u pars intermedia (slika 9).
Vidljivi su nježni, vrlo slabo izraženi vezivno tkivni tračci koji
okružuju veće ili manje nakupine stanica pars distalis hipofize (slika
10).
Slika 9. Prijelaz pars intermedia (pi) u pars distalis (pd) hipofize
psa. Vide se acidofilne (a), bazofilne (b) i kromatofobne (c) stanice.
Mallory, 40 x 2,5; mjerilo 50 μm .
Slika 10. Prijelaz pars intermedia u pars distalis hipofize psa.
Vezivnotkivni tračci obojeni su zelenom bojom. Masson, 20 x 2,5;
mjerilo 100 μm .
pi
pd
a
b
c
22
4.3. Hipofiza dobrog dupina
Na podužnom presjeku hipofize dobrog dupina jasno se razlikuju pars
nervosa i pars distalis. Pars intermedija se ne uočava. Unutar pars
nervosa vide se gusta živčana vlakna i pojedinačne stanice okruglastih
ili ovalnih jezgara. Vide se i presjeci krvnih žila koji su gust
raspoređeni i unutar dijela pars distalis koji se naslanja na
infundibulum i pars nervosa (slika 11 A; 11 B).
Slika 11 A, B. Prikazan je poprečni presjek u vodoravnoj ravnini desne
polovice hipofize dobrog dupina (A) i medijani podužni presjek
hipofize dobrog dupina (B). Strelica na slici 11A označava položaj
poprečnog presjeka slike 11B, a označeni su pars nervosa (pn) i pars
distalis (pd). Mallory, 0,4 x 2,5; mjerilo 3mm.
Pars nervosa hipofize dobrog dupina poput krakova urasta u tkivo pars
distalis. Na većim mikroskopskim povećanjima vidi se oštra granica
između spomenuta dva dijela bez prijelaznog tkiva koje bi upućivalo na
postojanje pars intermedia hipofize. Ovaj prijelaz posebno je dobro
izražen Masson bojenjem (slika 12).Unutar hipofize dobrog dupina nisu
uočeni vezivnotkivni tračci, osim male količine vezivnog tkiva oko
krvnih žila.
A
B
pd
pn
pd
pn
23
Slika 12. Prijelaz pars nervosa u pars distalis hipofize dobrog
dupina, vidi se pars nervosa (pn), pars distalis (pd) i brojne krvne
žile (kž). Masson, 10 x 2,5; mjerilo 200 μm .
Svim primjenjenim histološkim metodama dobro se razlikuju osnovne
stanice pars distalis hipofize dobrog dupina (slika 13).
Slika 13. Kromofilne, acidofilne (a), bazobilne (b) i kromofobne (c)
stanice pars distalis hipofize dobrog dupina. Masson, 60 x 2,5;
mjerilo 30 μm .
pd
pn

pd
a
b
c
24
Spomenute stanice pokazuju i PAS pozitivnu reakciju. Među pojedinim
stanicama je vidljiva razlika u intenzitetu PAS - reakcije od slabe
ili negativne do vrlo jake reakcije (slika 14).
Slika 14. Stanice pars distalis hipofize dobrog dupina. PAS, 20 x
3,75; mjerilo 70 μm .
Kromofobne stanice pars distalis hipofize dobrog dupina različite su
veličine, okruglog, ovalnog ili poligonalnog oblika. Jezgra je okrugla
ili ovalna, tamnije obojena, a citoplazma ne pokazuje obojenost kod
svih korištenih histoloških metoda. Također, pri metakromaziji sa
toluidinom kromofobne stanice ostaju neobojene. Na podužnom presjeku
hipofize može se pratiti raspored ovih stanica. Kromofobne stanice su
brojne u rubnim dijelovima hipofize, a prema sredini organa njihov
broj se smanjuje (slike 15, 16 17).
Kromofilne stanice pars distalis hipofize dobrog dupina jasno su
razdvojene na bazofilne i acidofiolne stanice. Bazofilne stanice imaju
okrugli ili poligonalan oblik te okruglastu, tamnije obojenu jezgru.
Citoplazma tih stanica intenzivno je plavo obojena kod Mallory -
bojenja ili plavozeleno kod Masson – bojenja, te je vidljiva i njena
granuliranost. U središnjem dijelu hipofize gušće su raspoređene u
odnosu na rubne dijelove organa, pogotovo u usporedbi sa kromofobnim
stanicama. Bazofilne stanice dolaze u većim ili manji nakupinama
(slike 15, 16, 17). Acidofilne stanice su najveće od svih stanica pars
distalis hipofize, ali su u usporedbi sa kromofobnim i bazofilnim
stanicama najmanje zastupljene. Imaju okruglaste jezgre, te acidofilno
obojenu
25
granuliranu citoplazmu. Citoplazma acidofilnih stanica crveno je
obojena eozinom kod bojenja hemalaunom i eozinom, te intenzivno crveno
je obojena kod Mallory i Masson – bojenja. Te stanice su prisutne u
manjim ili većim nakupinama nepravilna oblika ili izduženim nakupinama
koje oblikuju tračke. Kromofilne stanice hipofize dobrog dupina
pokazuju metakromaziju pri čemu se acidofilne stanice oboje
intenzivnijom ili tamnijom plavom bojom od bazofilnih stanica.
Raspored acidofilnih stanica je uglavnom ravnomjeran po cijelom
presjeku hipofize (slike 15, 16, 17).
Slika 15. Rubni dio pars distalis hipofize dobrog dupina. Mallory, 20
x 3,75; mjerilo 70 μm .
Slika 16. Prijelazni dio pars distalis hipofize dobrog dupina.
Mallory, 20 x 3,75; mjerilo 70 μm .
Slika 17. Unutarnji dio pars distalis hipofize dobrog dupina. Mallory,
20 x 3,75; mjerilo 70 μm .
26
U središnjem dijelu podužnog presjeka desne polovice pars distalis
hipofize dobrog dupina uočena je ograničena nakupina stanica koje se
razlikuju od ostatka hipofize. Nakupina stanica je okruglog do blago
ovalnog oblika i jasno se razlikuje od okolnog tkiva, ali u području
razgraničenja nema vezivnog tkiva. U serijskim rezovima promjer ove
nakupine stanica se povećava u dubljim slojevima hipofize, odnosno
smanjuje se u rezovima rubnog dijela hipofize. Stanice ove nakupine
blago se boje bazofilnim bojama (slika 18, 19) i ne pokazuju PAS
aktivnost.
Većina stanica ovog područja pars distalis hipofize dobrog dupina
imaju bazofilno obojenu jezgru, a pri Mallory – bojenju uočljive su i
acidofilno obojene jezgre (slika 20).
Slika 18. Ograničena nakupina stanica u pars distalisu hipofize dobrog
dupina. Mallory, 4 x 2,5; mjerilo 500 μm.
Slika 19. Ograničena nakupina stanica u pars distalisu hipofize dobrog
dupina. HE, 10 x 2,5; mjerilo 200 μm.
Slika 20. Nakupina stanica unutar pars distalis hipofize dobrog
dupina. Mallory, 40 x 2,5; mjerilo 50 μm.
27
a
b
c
kromofobne stanice unutar nakupine stanica
crta razgraničenja između opisane nakupine stanica i ostatka hipofize
Citoplazma većine stanica boji se vrlo slabo bazofilno kod svih
korištenih metoda. Stanice su manje u odnosu na okolne kromofilne i
kromofobne stanice pars distalis hipofize. Unutar nakupine se vide i
pojedinačne kromofobne stanice koje veličinom i oblikom odgovaraju
stanicama pars distalis hipofize i kao takve su znatno veće od ostalih
stanica nakupine (slika 21).
Kraniomedijalno od opisane nakupine stanica uočena je još jedna,
znatno manja nakupina stanica istih svojstava (slika 22). U serijskim
podužnim rezovima hipofize, spomenuta nakupina se postepeno smanjuje i
nestaje.
Slika 21. Prijelaz između nakupine specifičnih stanica i ostalih,
tipičnih stanica pars distalis hipofize dobrog dupina (acidofilne, a;
bazofilne, b; kromofobne, c). Vide se pojedinačne neobojene stanice.
HE; 40 x 2,5; mjerilo 50 μm.
Slika 22. Manja nakupina stanica u pars distalisu hipofize dobrog
dupina. Toluidin, 20 x 2,5; mjerilo 100 μm.
28
4.4. Hipofiza plavobijelog dupina
Na podužnom presjeku hipofize plavobijelog dupina jasno se razlikuje
pars nervosa i pars distalis hipofize, a pars intermedia na mjestu
razgraničenja spomenutih dijelova hipofize se ne uočava. Unutar pars
nervosa se vide živčana vlakna i pojedinačne stanice koje bi
odgovarale specifičnin glija stanicama hipofize, pituicitima (slika
23).
Slika 23. Urastanje pars nervosa u pars distalis hipofize plavobijelog
dupina. Toluidin, 10 x 2,5; mjerilo 200 μm.
Unutar pars distalis hipofize dobro se razlikuju kromofilne i
kromofobne stanice pri svim korištenim histološkim metodama. Spomenute
stanice pokazuju i slabu PAS pozitivnu reakciju. Vidljive stanice pars
distalis hipofize su velike stanice različitih poligonalnih ili
ovalnih oblika, a imaju okruglu ili ovalnu bazofilnu jezgru.
Spomenute stanice pokazuju metakromaziju pri bojenju toluidinom, pri
čemu su acidofilne stanice tamnije obojene od bazofilnih stanica,
slično kao i kod Masson – bojenja, dok kod Mallory – bojenja
acidofilne stanice poprimaju žarko crvenu boju za razliku od
bazofilnih stanica koje se oboje plavo. Kromofobne stanice ne primaju
boje prilikom svih korištenih histoloških metoda, osim njihove jezgre
koja se oboji bazofilno. Između ovih stanica nisu uočeni vezivnotkivni
tračcia, osim manje količine vezivnog tkiva oko krvnih žila.
29
Unutar pars distalis hipofize plavobijelog dupina vide se guste
nakupine manjih, slabo obojenih stanica (slika 24). Dobro se ističu u
odnosu na ostatak pars distalis hipofize. Osim jedne, veće nakupine
stanica, uočeno je još nekoliko manjih nakupina stanica sa istim
svojstvima (slika 25).
Slika 24. Prijelaz pars distalis hipofize plavobijelog dupina u
nakupinu slabije obojenih stanica. HE, 40 x 2,5; mjerilo 50 μm.
Slika 25. Nakupina slabije obojenih stanica unutar pars distalis
hipofize plavobijelog dupina. HE, 20 x 2,5; mjerilo 100 μm.
30
5. RAZMATRANJE
Hipofize konja i psa su sličnog oblika i svojom morfologijom
odgovaraju tipičnim hipofizama kopnenih sisavaca. Na presjeku žlijezde
jasno se mogu razlikovati sva tri dijela. Pars nervosa je građen od
nemijeliniziranih živčanih vlakana između kojih se nalaze specifične
glija stanice hipofize, pituiciti. Pars nervosa čini stražnji režanj
hipofize pri čemu je kod konja nešto rostralnije položen nego u psa.
Pars intermedija nalazi se između pars nervosa i pars distalis
hipofize, a u konja i psa se na pojedinim mjestima može vidjeti i
rezidualni lumen (BLOOM i FAWCET, 1994.). Stanice pars intermedia
konja su manje od susjednih stanica pars distalis. Svojom morfologijom
odgovaraju navodima iz literature, a jedino stanice pars intermedia
psa pokazuju određeni polimorfizam. Većina stanica su okrugle ili
ovalne sa okruglim jezgrama, a u rubnom području pars intermedija
prema pars distalisu, nalaze se izdužene, gotovo cilindrične stanice
sa izduženim jezgrama. Pri različitim tehnikama bojenja ove stanice
pokazuju ista svojstva kao i ostale stanice pars intermedia. Stanice
pars intermedija psa i konja slabo se oboje bazofilnim bojama, a ne
pokazuju aktivnost ni pri PAS reakciji što također odgovara
literaturnim opisima ovih stanica u domaćih životinja i čovjeka (BLOOM
i FAWCET, 1994.; JUNQUEIRA, 2005.). Promatranjem svjetlosnim
mikroskopom, stanice pars distalis hipofize konja i psa pokazuju
osnovnu podiobu na kromofilne i kromofobne stanice. Pri tome
kromofobne stanice ne primaju boje pri svim korištenim metodama
bojenja. Kromofilne stanice se dijele na acidofilne, koje se oboje
acidofilnim bojama i bazofilne, koje imaju afinitet prema bazofilnim
bojama kod svih korištenih bojenja. Kod bojenja po Malloryju i Massonu
spomenuta razlika između ovih stanica izrazitija je nego kod klasičnog
bojenja hemalaunom i eozinom jer acidofilne boje, metilorange-G kod
Malloriyevog bojenja i kiseli fuksin kod Massonova bojenja, daju
intenzivno crveno obojenje acidofilnih stanica. PAS reakcija daje
slabije pozitivnu reakciju u sve tri vrste stanica pars distalis
hipofize što također odgovara nalazu u čovjeka (HORVATH i KOVACS,
1994). U hipofizi konja je uočeno da se na prijelazu pars distalis u
pars intermedia nalazi više bazofilnih stanica što bi se moglo
usporediti s pars tuberalisom adenohipofize čovjeka građenim od
bazofilnih stanica (JUNQUEIRA,2005.). Hipofize konja i psa bogato su
vaskularizirane, te se vide presjeci
31
brojnih krvnih žila različitog promjera. Oko krvnih žila hipofize
konja prisutno je više vezivnog tkiva nego u hipofizi psa. Vezivno
tkivo se zrakasto širi među stanice pars distalis hipofize oblikujući
manje nakupine stanica. Udaljavajući se od krvne žile tračci vezivnog
tkiva se postepeno gube kao i spomenuta režnjevitost. U psa je ovaj
nalaz slabije izražen.
Hipofiza u obje istražene vrste dupina je izdužena, oblika spljoštenog
štapića poprečno položenog na dno lubanjske šupljine. Držak hipofize i
pars nervosa nalaze se u središnjem dijelu organa te na taj način
svojim oblikom hipofiza dupina odstupa od sličnog oblika hipofize kako
u konja i psa, tako i u drugih kopnenih sisavaca i čovjeka. Mogući
razlog je u tome što se izmijenio koštani odnos lubanjskih kostiju
zbog razvoja melona i pomicanja nosnih otvora dorzalno s posljedičnim
postranim širenjem lubanje (LUCIĆ, 2002.). Postrani dijelovi hipofize
u obje istražene vrste dupina zadebljani su u odnosu na središnji dio
organa u području pars nervosa i infundibuluma. Nastavljajući se na
infundibulum, pars nervosa hipofize dupina dijeli se na dva kraka od
kojih svaki, razgranavajući se, urasta u postrane dijelove hipofize
koji čine njen pars distalis. Prateći infundibulum i pars nervosa, na
isti način u pars distalis urastaju i krvne žile portalnog krvotoka
hipofize (OKAMOTO i IHARA, 1960.). Zbog ovakvog odnosa adenohipofize i
neurohipofize dupina koji se znatno razlikuje od onoga u konja, psa,
čovjeka i drugih kopnenih sisavaca, teško je govoriti o neurohipofizi
kao stražnjem i adenohipofizi kao prednjem režnju hipofize. Pars
nervosa čine nemijelizirana živčana vlakna među kojima se nalaze
samostalne stanice koje bi mogle odgovarati pituicitima, kao i brojne
krvne žile, pri čemu je vaskularizacija posebno dobro izražena u obje
istražene vrste dupina. Taj prijelaz pars nervosa u pars distalis u
dupina posebno dobro dolazi do izražaja pri bojenju po Massonu gdje se
na podužnom presjeku jasno vide krakovi neurohipofize koji se
razgranavaju u postrano smještenim dijelovima adenohipofize.
U pars distalis hipofize obje istražene vrste dupina dobro se
diferenciraju kromofobne i kromofilne stanice pri svim korištenim
metodama bojenja. Kromofobne stanice su velike, okrugle do ovalne sa
neobojenom citoplazmom i tamnijom okruglom jezgrom, koje su u konja i
psa podjednako raspoređene u pars distalis, dok u dupina predstavljaju
najbrojnije stanice rubnih dijelova pars distalis hipofize. Prema
neurohipofizi i središnjem dijelu hipofize broj kromofobnih stanica se
smanjuje, a
32
povećava se brojun bazofilnih stanica. Ovakav odnos i raspored stanica
pars distalis hipofize u konja i psa nije uočen. Među kromofilnim
stanicama kod obje istraživane vrste dupina jasno se razlikuju
bazofilne i acidofilne stanice prema afinitetu prema bojama. Jednako
kao u konja i psa, bazofilne stanice su najbrojnije stanice pars
distalis hipofize i u obje istražene vrste dupina. Nisu uočene razlike
ni u morfologiji bazofilnih stanica u istraženih vrsta dupina. Slično
je i sa acidofilnim stanicama. U konja su vidljive nakupine
acidofilnih stanica koje formiraju veće ili manje tračke brojnije u
rubnim dijelovima pars distalis hipofize. U hipofizi psa takvi tračci
acidofilnih stanica na gusto su raspoređeni na pojedinim mjestima
graničnog područja pars distalis i pars intermedia, dok se u dupina
acidofilne stanice nalaze ravnomjerno raspoređene kroz pars distalis
hipofize. Stanice pars distalis hipofize dupina pokazuju veću
sposobnos metakromazije s toluidinom u odnosu na konja i psa.
Kromofilne stanice hipofize dupina također se dobro razlikuju pri
bojenjima po Massonu i Malloryiju, slično kao i stanice hipofize konja
i psa. Zbog toga su ova bojenja posebno prikladna za prikazivanje
histološke građe pars distalis hipofize nego klasično bojenje
hemalaunom i eozinom. Sve stanice pars distalis hipofize obje
istražene vrste dupina reagiraju PAS pozitivno, a obojenje je znatno
intenzivnije nego što je slučaj u stanicama hipofize konja i psa.
Unatoč tome što je teško govoriti o stromi hipofize jer vezivno tkivo
nije jako zastupljeno, a pogotovo ne pokazuje vidljivu mrežu
vezivnotkivnih vlakana, ipak u hipofizi konja, a neznatno i u psa,
režnjevitost je na mjestima izražena, pogotovo oko krvnih žila. To
posebno dolazi do izražaja prilikom bojenja tkiva po Massonu i
Malloryu, gdje nježna vlakna vezivnog tkiva poprimaju plavičasto ili
zelenkastu boju. U hipofizama obje istražene vrste dupina
vezivnotkivni tračci nisu uočeni.
Osnovna razlika hipofiza istraženih vrsta dupina, konja i psa je ta,
što se u istraženih vrsta dupina ne nalaze stanice pars intermedia
niti šupljina hipofize (FLANIGAN, 1972.). Stanice pars intermedija se
i u konja i psa boje blago bazofilno svim korištenim tkivnim metodama
bojenja, osim pri PAS reakciji koja je vrlo slaba. U psa se stanice
pars intermedia svojim oblikom međusobno razlikuju, većina stanica je
okrugla ili ovalna, a na prijelazu prema pars distaliu adenohipofize
vide se izdužene stanice sa okruglim ili izduženim, tamnijim jezgrama.
Pars intermedia konja čine stanice
33
okruglog do ovalnog oblika sa okruglim, tamnije obojenim jezgrama.
Zbog toga se na presjeku hipofize konja i psa jasno razlikuje pars
intermedia koji je umetnut između pars nervosa i pars distalis. Takav
pars intermedia hipofize u dupina nije uočen ni u plavobijelog (LUCIĆ,
2002.), ni u dobrog dupina.
U pars distalisu hipofize plavobijelog (LUCIĆ, 2002.) i dobrog dupina
uočene su nakupine stanica koje su više ili manje pravilnog, okruglog
ili ovalnog oblika, oštro ograničene od ostalih stanica adenohipofize.
Nespecifične stanice unutar tih nakupina se pri korištenim metodama
bojenja boje blago bazofilno, okruglog su do ovalnog oblika sa tamnije
obojenim okruglastim jezgrama koje se bojenjem po Malorryju oboje
crveno ili plavo. Stanice unutar nakupine su manje od ostalih stanica
pars distalis hipofize dupina. Od opisanih nespecifičnih stanica,
unutar nakupine se dobro razlikuju prisutne pojedinačne kromofobne
stanice koje svojim oblikom i veličinom odgovaraju onima u ostatku
pars distalis hipofize. Stanice unutar nakupine pokazuju slabiji
intenzitet bojenja pri PAS reakciji. Primjećeno je da su te nakupine
stanica manje i brojnije u adenohipofizi plavobijelog dupina. S
obzirom da se slojevitim, serijskim rezanjem preparata, promjer
presjeka te nakupine stanice mijenja, može se pretpostaviti da te
nespecifične stanice čine okruglastu do ovalnu tvorevinu unutar pars
distalis hipofize dupina. Stanice te nakupine u hipofizi dupina
reagiraju na primjenjeno bojenje, a i svojim izgledom podsjećaju na
stanice pars intermedia hipofize konja i psa što otvara mogućnost
pretpostavke da su nakupine nespecifičnih stanica zapravo stanice pars
intermedia hipofize dupina.
34
7. ZAKLJUČCI
1. Hipofize konja i psa su sličnog oblika i svojom morfologijom
odgovaraju tipičnim hipofizama kopnenih sisavaca, dok hipofiza dupina
svojim oblikom odstupa od hipofize konja, psa i ostalih kopnenih
sisavaca.
2. Kod bojenja po Malloryju i Massonu razlika kromofilnih stanica
izrazitija je nego kod klasičnog bojenja hemalaunom i eozinom jer
acidofilne boje daju intenzivno crveno obojenje acidofilnih stanica u
svih istraženih životinja..
3. U hipofizi konja je uočeno da se na prijelazu pars distalis u pars
intermedia nalazi više bazofilnih stanica što bi se moglo usporediti s
pars tuberalisom adenohipofize čovjeka građenim od bazofilnih stanica.
4. Oko krvnih žila hipofize konja prisutno je više vezivnog tkiva koja
se zrakasto širi među stanice pars distalis okružujući manje nakupine
stanica. S udaljavanjem od krvne žile vezivno tkivo se postepeno gubi,
kao i spomenuta režnjevitost. U psa je ovaj nalaz slabije izražen, dok
u hipofizama obje istražene vrste dupina vezivno tkivo nije uočeno.
5. Kromofobne stanice u dupina predstavljaju najbrojnije stanice
rubnih dijelova pars distalis hipofize, prema neurohipofizi i
središnjem dijelu hipofize njihov broj se smanjuje, a povećava se broj
bazofilnih stanica što u konja i psa nije uočeno.
6. Stanice pars distalis hipofize dupina pokazuju veću sposobnos
metakromazije s toluidinom u odnosu na konja i psa.
7. Osnovna razlika hipofiza istraženih vrsta dupina, konja i psa je
ta, što se u dupina ne nalaze stanice pars intermedia niti šupljina
hipofize.
8. U pars distalisu hipofize plavobijelog i dobrog dupina uočene su
nakupine nespecifičnih stanica koje pokazuju slabiju PAS reakciju, a
veličinom su manje i brojnije u adenohipofizi plavobijelog dupina.
9. Serijskim rezanjem preparata, promjer presjeka te nakupine stanice
se mijenja pa se pretpostavlja da je okruglastog do ovalnog oblika
unutar pars distalis hipofize dupina.
10. Stanice te nakupine u hipofizi dupina slično reagiraju na
primjenjena histološka bojenja, a i svojim izgledom podsjećaju na
stanice pars intermedia hipofize konja i psa.
35
7. POPIS LITERATURE
ARCHER, F. I., W. F. PERRIN (1999): Stenella coeruleoalba. Mammal.
Spec.; 603; 1-9.
AUBIN, D. J. St. (2002): Endocrine systems. U: Marine Mammals
Encyclopedia. Urednik: W. F. Perrin, B. Würsig, J. G. M. Thewissen.
Academic Press. San Diego, California, USA.
BANKS, W. J. (1993): Aplied veterinary histology. Third edition. Mosby
Year Book, St. Louis, Baltimore, Boston, Chicago, London,
Philadelphia, Sydney, Toronto.
BEARZI, G., C. M. FORTUNA, G. NOTOBARTOLO DI SCIARA (1998): Unusual
sighting of a striped dolphin (Stenella coeruleoalba) in the
Kvarnerić, Nothern Adriatic Sea. Nat. Croat. 7; 169-176.
BLOOM, W., D. W. FAWCETT (1994): A Textbook of Histology. 12 th ed. W.
B. Saunders Company. Philadelphia.
CARWARDINE, M. (1995): Whales, Dolphins and Porpoises. A Dorling
Kindersley Book. London, New York, Delhi, Johannesburg, Munich Sydney.
ELLENBERGER, W., H. BAUM (1943): Handbuch der vergleichenden Anatomie
der Haustiere. Verlag von August Hirschwald, Berlin
FLANIGAN, N. J. (1972): The central nervous system. U Mammals of the
sea. Biology and Medicine. (Urednik: S. Ridgway), Charles C. Thomas
Publisher. Springfield, Illinois, USA; str. 215-246.
GOMERČIĆ, H., Đ. HUBER, T. GOMERČIĆ, A. GOMERČIĆ, D. ŠKRTIĆ, S.
VUKOVIĆ (1994): Plavobijeli dupin (Stenella coeruleoalba, Meyen 1833)
godine 1991. po prvi puta nađen u Jadranu. The striped olphin
(Stenella coeruleoalba, Meyen 1833) for the first time found in the
Adriatic Sea in 1991. U: Zbornik sažetaka priopćenja Petog kongresa
biologa Hrvatske. Proceedings of abstracts of
36
the papers presented at The fifth congress of Croatian biologists
(Urednik: H. Gomerčić). Hrvatsko biološko društvo. Zagreb. str.
340-341.
GOMERČIĆ, H., Đ. HUBER,D. MIHELIĆ, H. LUCIĆ, T. GOMERČIĆ, M. ĐURAS
(1998): Procjena veličine populacije dobrog dupina u hrvatskom dijelu
Jadrana. U: Zbornik sažetaka priopćenja 7. Hrvatskog biološkog
kongresa; str. 229-230.
HORVARTH, E., K. KOVACS (1994): Morphology of adenohypophisal cells
and pituitary adenomas. U: The pituitary gland (Urednik: H. Imura).
Raven Press. New York.
JUNQUEIRA, L. C.,J. CARNEIRO, R. O. KELLEY (2005): Osnove Histologije.
Prema sedmom američkom izdanju, Školska knjiga, Zagreb.
LEATHERWOOD, S., R. REEVES, L. FOSTER (1983): The Sierra Club Handbook
of Whales and Dolphins. Sierra Club Books. San Francisco.
LUCIĆ, H. (2002): Histološke i histokemijske osobitosti nekih organa
PLAVOBIJELOG DUPINA (Stenella coeruleoalba) iz Jadranskoga mora.
Magistarski rad. Veterinarski fakultet, Sveučilište u Zagrebu. Zagreb.
OELSCHLÄGER, H. H. A., J. S. OELSCHLÄGER (2002): Brain. U: Marine
Mammals Encyclopedia. Urednik: W. F. Perrin, B. Würsig, J. G. M.
Thewissen. Academic Press. San Diego, California, USA.
OKAMOTO, S., Y. IHARA (1960): Neural and neurovascular connection
between the hypothalamic neurosecretory center and adenohypophysis.
Anat. Rec. 137; 485–491.
ROMEIS, B. (1968): Mikroskopische technik. R. Oldenbourg Verlag.
Munchen, Wien.
SADLER, T. W. (1996): Langmanova medicinska embriologija. Školska
knjiga. Zagreb.
37
8. SAŽETAK
Slabo je poznata detaljnija mikroskopska anatomija većine organa pa
tako i hipofize morskih sisavaca. Ovo istraživanja opisuje osnovnu
mikroskopsku građu hipofize dobrog i plavobijelog dupina primjenom
različitih metoda histološkog bojenja, uspoređuje ih međusobno, kao i
sa hipofizama konja i psa koje svojom morfologijom odgovaraju tipičnim
hipofizama kopnenih sisavaca. Hipofiza u obje istražene vrste dupina
je izdužena, oblika spljoštenog štapića, poprečno položenog na dno
lubanjske šupljine. Držak hipofize i pars nervosa nalaze se u
središnjem dijelu organa te na taj način svojim oblikom hipofiza
dupina odstupa od sličnog oblika hipofize kako u konja i psa, tako i u
drugih kopnenih sisavaca i čovjeka. Nastavljajući se na infundibulum,
pars nervosa hipofize dupina dijeli se na dva kraka od kojih svaki,
razgranavajući se, urasta u postrane dijelove hipofize koji čine njen
pars distalis. Zbog ovakvog odnosa adenohipofize i neurohipofize
dupina teško je govoriti o neurohipofizi kao stražnjem i adenohipofizi
kao prednjem režnju hipofize. U pars distalis hipofize obje istražene
vrste dupina dobro se diferenciraju kromofobne i kromofilne stanice
Prema neurohipofizi i središnjem dijelu hipofize broj kromofobnih
stanica se smanjuje, a povećava se broj bazofilnih stanica. Ovakav
odnos i raspored stanica pars distalis u konja i psa nije uočen. Sve
stanice pars distalis hipofize obje istražene vrste dupina reagiraju
PAS pozitivno, a obojenje je znatno intenzivnije nego u stanicama
hipofize konja i psa. Osnovna razlika hipofiza istraženih vrsta
dupina, konja i psa je ta, što se u dupina ne nalaze stanice pars
intermedia niti šupljina hipofize U pars distalisu hipofize kako
plavobijelog, tako i dobrog dupina uočene su nakupine stanica koje su
više ili manje pravilnog, okruglog ili ovalnog oblika, oštro
ograničene od ostalih stanica adenohipofize. Stanice te nakupine u
hipofizi dupina slično reagiraju na histološke boje, a i svojim
izgledom podsjećaju na stanice pars intermedia hipofize konja i psa
što otvara mogućnost pretpostavke da su nakupine nespecifičnih stanica
zapravo stanice pars intermedia hipofize dupina.
ključne riječi: hipofiza dupina, plavobijeli dupin, dobri dupin, pars
intermedia hipofize
38
9. SUMMARY
Comparative characteristics of the pituitary of the horse, dog,
bottlenose dolphin and striped dolphin
Detailed microscopic anatomy of the most organs, also as pituitary of
the marine mammals is less known. Those investigations intend to
describe general microscopic structure of the pituitary of the
bottlenose dolphin and striped dolphin with different histological
techniques, and compare its results between two dolphin species and
with the same data of the well-known pituitaries of horse and dog as
typical land mammals. Pituitary of the both investigated dolphins is
elongate, with shape of the flattened baton, which is transversally
place on the bottom of the cranial cavity. Infundibulum and pars
nervosa are located in the middle part of pituitary, and because of
that dolphin’s pituitary is different from the pituitary of dog,
horse, and human and other land mammals. Pars nervosa of the dolphin
pituitary is pursue from the infundibulum, and it is divided on two
arms which is ramificated, and which ingrowths in the lateral part or
pars distalis of the pituitary. Because of that relation between
neurohypophyse and adenohypophyse, it is difficult to talking about
neurohypophyse as anterior, and adenohypophyse as posterior lobe of
the dolphin’s pituitary. The cells of the pars distalis pituitary of
the both investigated dolphins are well differentiating. The number of
the chromophobe adenohypophysal cells decrease from peripheral to the
central part of the pituitary and neurohypophyse, and number of the
basophile chromophile cells are increase. That relation and
arrangement of the adenohypophysal cells was not observed in the
pituitary of horse and dog. All cells of the pars distalis of the both
investigated dolphins are positive on the PAS reaction, and that
coloring is much intensive than in the same cells of the horse and
dog. General difference between pituitary of investigated dolphins and
horse and dog is absence of the pars intermedia and hypophyseal cavity
in dolphin pituitary. In the pars distalis of the pituitary of the
both investigated dolphins observed was circular or oval shaped groups
of cells which are sharp demarcate from the other or typical
adenohypophyseal cells. Cells of those groups from dolphin’s pituitary
have similar reactions on histological coloring as the cells of the
pars intermedia of the horse
39
and dog pituitary. That data open new hypothesis about possibility
that those unspecific cells in dolphin pituitary are cells of pars
intermedia of the dolphin’s pituitary.
key words: dolphin pituitary, striped dolphin, bottlenose dolphin,
pars intermedia hypophyse
40 41
10. ŽIVOTOPIS
Rođen sam 15. veljače 1979. godine u Bad Homburgu, Republika Njemačka,
gdje sam proveo prvih šest godina života. Osnovnu školu sam završio u
Zlataru, a srednju veterinarsku školu sam završio 1997. godine u
Zagrebu. Nastavu na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sam
počeo slušati akademske godine 1997/1998. godine.
Tijekom studija sam se bavio uzgojem plemenitih pasmina pasa, te
povremeno volontirao u više Veterinarskih ambulanti.

  • ICD9CM TO ICD10CM GEMS 0010 A000 00000 0011 A001
  • PERATURAN PEMERINTAH REPUBLIK INDONESIA NOMOR 27 TAHUN 2012 TENTANG
  • PKMI211 PEMBIAYAAN PENDIDIKAN INDONESIA MENUJU MILLINEUM DEVELOPMENT GOALS (MDGS)
  • APPLICATION FORM FOR MEMBERSHIP OF INNER SOUTH FAMILY
  • BIRIM FAALIYET RAPORU HAZIRLANIRKEN DIKKAT EDILECEK HUSUSLAR 1 FAALIYET
  • İLANLI USUL İÇİN STANDART GAZETE İLANI FORMU YAPIM İŞI
  • PROGRAMA DE CUARTO GRADO (CURRÍCULO BÁSICO NACIONAL) PROGRAMA DE
  • FRONT COVER THE EXCEEDING SINFULNESS OF SIN BY
  • COPYRIGHT © 2009 SELFCOMPASSION KRISTIN NEFF EXERCISE 1 HOW
  • 附件: 长江文明馆(武汉自然博物馆) 征集昆虫标本清单 序号 中文名称 拉丁名 保护等级 数量 1
  • SECTION II LIKENESSES AND DIFFERENCES AMONG CHILDREN RESEARCH TOPICS
  • BASFI INDEX KÉRJÜK HOGY MINDEGYIK VONALON JELÖLJE MEG HOGY
  • CHAPTER 1 THE EVOLUTION OF THE MODERN FIRM CHAPTER
  • GRADES 38 10 12 ENVIRONMENT AND ECOLOGY ACADEMIC STANDARDS
  • XXII ESCUELA SUPERIOR POLITÉCNICA DEL LITORAL FACULTAD DE INGENIERÍA
  • SOBRE EL ESTÁNDAR DE TRATO JUSTO Y EQUITATIVO DE
  • SEXE FEMININ TABLE DE MORTALITÉ GÉNÉRATION 1806 X
  • “QUÈ SEMTIM?” CICLE DE XERRADES “PER UN POBLE SALUDABLE”
  • UNIVERZA V LJUBLJANI FAKULTETA ZA DRUŽBENE VEDE MAG JASMINKA
  • 10_OGLEDNI%20PRIMJER%20ugovora%20o%20financiranju%202022
  • GRAPHIC MATERIALS RULES FOR DESCRIBING ORIGINAL ITEMS AND HISTORICAL
  • PROCEDURA MYCIA I DEZYNFEKCJI ZABAWEK W CZASIE TRWANIA PANDEMII
  • REPUBLIKA SRBIJA UPRAVA ZA ZAJEDNIČKE POSLOVE REPUBLIČKIH ORGANA I
  • SITE SPECIFIC HEALTH AND SAFETY PLAN [EWBUMN GUATEMALA] [IMPLEMENTATION]
  • FERIA MARMOMAC 2021 VERONA (ITALIA) 29 DE SEPTIEMBRE A
  • VEILEDNING TIL BRUK AV OPPSIGELSE FLYTTING AV FORSIKRING
  • BOLIGER EGEBJERG BAKKE FOR ANDELSBOLIGFORENINGEN ODINSGAARD DATO 30012011 BYGGESAGSBESKRIVELSE
  • STANDARD 52 AVTALE OM LEIE AV LOKALE OG DRIFTSFUNKSJONER
  • BANARAS HINDU UNIVERSITY BCOM (HONS) COURSE OFFERED BY FACULTY
  • BEREMEND NAGYKÖZSÉG DÍSZPOLGÁRA ADOMÁNYOZÁS ÉVE ADOMÁNYOZOTT NEVE 2000 KATONA