Pierre Ganivet Učvršćivanje Carstva Luj III Iz Provanse Zvani

pierre ganivet učvršćivanje carstva: luj iii. iz provanse, zvani «slijepi», ili ambicije jednoga kraljevića 890.godine sastao se u vale

Pierre Ganivet
Učvršćivanje carstva: Luj III. iz Provanse, zvani «slijepi», ili
ambicije jednoga kraljevića
890.godine sastao se u Valencei, Provansa, skup crkvenih i svjetovnih
odličnika koji je digao na kraljevsko prijestolje mladoga Louisa, sina
pokojnoga Bosona, moćnoga kneza koji je 879.god. postao kraljem, i
Ermengarde, kćerke cara Louisa II. U prvome trenutku sve navodi na
zaključak da je namjera sudionika skupa bila stvoriti "provansalsko
kraljevstvo" odvojeno od zapadnoga Franačkog u kojem je kraljevao
robertovac Eudes. Ovo posljednje rođeno je na ruševinama Karolinškoga
Carstva po smrti Karla III. Debelog. Malo provansalsko kraljevstvo
pokriva alpsko i rodansko područje jugoistočne Galije, što će reći
zemlje smještene između Rone (na zapadu) i Alpa (na istoku), od
Mediterana (na jugu) do Vienne i Lyona (na sjeveru).
Međutim dublje ispitivanje skupa u Valencei odaje puno ambiciozniji
projekt. U prvome redu važni navodi potaknuli su već Eduarda
Hlawitschku da povjeruje u "pokušaj novog političkog ustroja na
području burgundskih regija" : Louis, zapravo, skuplja brojne
partizane koji potječu iz franačke Burgundije, vjerne njegovu ujaku,
moćnomu knezu Rikardu Pravednom; stekavši i naklonost kralja Arnoula,
Louis ponad toga nastoji proširiti svoju moć na juransku Burgundiju,
kontroliranu od Rudolfa, nekada kneza, a od 888.godine kralja.
Spajanje dviju Burgundija (franačke i juranske) u Provansi : pred
sobom možda imamo pokušaj obnove merovinškoga burgundskog kraljevstva.
No nemamo li ipak i pokušaj zauzimanja kraljevine zapadne Francije
(Franačke) o kojoj su ovisile provansalske provincije ? Svakako, Eudes
vlada od 888.god., ali samo su ga velikaši Neustrije proglasili
kraljem. U Valencei Provansalci i Burgunjci mogli su zaista
zahtijevati promociju njihova vlastitog kandidata. Hipoteza je,
zapravo, usredotočena na pojavu određena broja simpatija i poteza koji
su izazivali Louisove pristalice izvan provansalske zemlje, čak i
izvan burgundskih zemalja. Akvitanija je u tome prva : njen naredni
dux et princeps - grof Guillaume od Auvergne (Guillaume Pobožni, sin
Bernarda Planteveluea), ali i grof Lyona i Macona. Ponad svega
saznajemo da je njegovo vjenčanje s Louisovom sestrom Ingelbergeom
predviđeno, ako ne i realizirano, oko 890.godine. U isto vrijeme
opatija Brioude, svetište kneževine Akvitanije, poklonjena je
Adalgaireu iz Burgundije, biskupu autuna i opatu Flavignya, bliskom
Rikardu Pravednom. Dalje na sjeveru sam vođa neustrijske opozicije
Eudesu, nadbiskup Foulques iz Reimsa, naklonjen je Louisu "iz
Provanse", kao što potvrđuje jedno važno propagandno djelo napisano u
remskome krugu, Visio Karoli : prema tome tekstu car Karlo Debeli
posjećuje u snu drugi svijet i susreće svog nasljednika Louisa II.,
kojeg obavještava o njegovu skorom nestanku, te ga uči da Carstvo
Rimljana, koje je on do tada posjedovao, treba predati njegovu unuku
Louisu.
Carstvo Rimljana : takva je viša sudbina kojoj je pozvano dijete koje
će imati nadmoć nad svim drugim kraljevima, kakvo će uostalom biti i
kraljevstvo nad kojim će izravno preuzeti odgovornost. Ideja pokrenuta
u Visio Karoli nije po nastanku remska. Ona je samo literarnni odjek
primanja u Kirchenu, koje je vodila ambiciozna Ermengarda : u
Kirchenu, 887.god., predstavila je svoga sina Louisa Karlu Debelom,
koji ga je, sudeći prema Annales de Fulda, primio "kao svoga
posvojenog sina". U provansalskome su taboru Louisove pristalice
sastavile rimsko čitanje toga događaja, interpretirajući "posvojenje"
kao određivanje nasljedstva Carstva. Najvažnija podrška Ermengardinu
carskom projektu jest nadbiskup Aurelijan iz Lyona, imenovan kao
didascalus mladoga Louisa. Savršen predstavnik romanizirane
aristokracije južne Galije, Aurelijan je idealan mentor. Čuvar
tradicija i pretenzija moćne Crkve, nadbiskup je Lyona poglavar
četiriju velikih burgundskih biskupija (Autun, Langres, Chalon i
Macon), a prisvaja si i naslov primas totius Galliae. Aurelijan nameće
svim samostanima u svojoj dijecezi, u pisanju njihovih isprava,
dataciju post obitum Caroli imperatoris (na mjesto uobičajene formule
anno regni). Daleko od toga da bude znak bilo kakva zatajivanja s
obzirom na Ermengardina sina, kako je moglo biti napisano, ta
posthumna referenca "zadnjem caru" najbolji je način za dokazivanje
kako grad Lyon ne ovisi ni o jednome određenom kraljevstvu, već samo o
caru. Značenje je dvostruko : radi se o prijenosu lionske potpore
carskomu projektu, ali i o manifestaciji političkih ambicija lionskoga
nadbiskupa, koji aspirira na ulogu prvoga savjetnika budućega cara. Od
tuda i njegove nesuglasice (slučaj Langres) s Foulquesom od Reimsa,
koji također sanja o tome da postane "novi Hincmar"...
Ipak ni jedan od njih neće imati tu priliku, jer je Louis tek 901.god.
od papa Benedikta IV. primio carsku krunu. Od skupa u Valencei slučaj
se razvio na vrlo radikalan način. Louis je morao vrlo brzo napustiti
svoje pretenzije nad Burgonjama i Franačkom zbog mnogih istupanja: od
892./893. postaje jasno da se njegovo kraljevstvo, s centrom u
Viennei, neće proširiti izvan Provanse i svoga lionskog dodatka. Louis
će pokušati i talijansku avanturu 900.godine, ali neće uspjeti održati
svoj autoritet nad transalpinskim kraljevstvom : zarobio ga je i
oslijepio njegov rival Berenger, koji ga je potom pustio da nanovo
osvoji Galiju. Od svoga talijanskog peripla Louis je unatoč svemu ipak
uspio dobiti barem jednu utjehu : carski naslov. Od 901.god.
Ermengardin si sin može napokon reći divina ordinante providentia
imperator augustus i zavaravati se slatkom iluzijom kako je on
nositelj uzvišenosti koja mu pripada, iznad svih ostalih kraljeva,
uključujući i one protiv kojih je on osobno izgubio. Imperium
romanorum prestao se širiti na području "čitave Franačke", kako je
Louis nekada namjeravao, upravo radi cjepkanja kroz množenje
kraljevstava. Prestiž se njegova sina povećao, uspjevši sklopiti savez
s augusta Anom, kćerkom bizantskoga cara Leona VI. Ubrzo se iz toga
saveza rodio sin, koji predstavlja simboličko oružje misli o
ujedinjenju, koju se već dugo nitko nije usudio izgovoriti : Karlo –
Konstantin. To dvostruko ime nadilazi klasični obzor Carstva Rimljana
: ono utjelovljuje, u vremenu i prostoru, ali uvijek pod znakom
kršćanstva, spoj staroga i novoga Rima. U njemu se sjedinjuju prošlost
i sadašnjost, susreću Istok i Zapad. Ono izražava univerzalno i vječno
Carstvo.
No ako sanja vidjeti svoga sina kao imperator orbis, Louis se rano
morao dovesti u stanje regulus orbus. Njegova ga sljepoća prisiljava
da ostane zatvoren u svojoj palači u Viennei, i u srcu maloga
kraljevstva Provanse njegov je autoritet marginaliziran u korist
aristokracije : kao što potvrđuje jedan hagiograf, " presvijetli
markiz Hugues upravlja s res publica pod carem Louisom, okruženim
biskupima i grofovima". Hugues, u početku grof od Viennee (890.),
nadalje niže grofoviju Arles i kneževinu Provansu (911.), prije nego
će se dočepati kraljevine Italije i raspolagati vienskim kraljevstvom
u korist kralja zapadne Franačke (928 – 932). Uznos carskoga zanosa na
kraju nema drugu ulogu nego nadomjestiti nestalnost kraljevske vlasti.
Sublimitas imperii consolatio regulo imbecilitatis.
Prevela: Morana Čaušević